petak, 2. kolovoza 2013.
Završena priča
... Dok sam tako ulazila u stan gospodina Mijića, osjetila sam opojni miris njegovog viskija, a kroz guste oblake dima iz njegove lule nisam znala ni gdje stojim. Odjednom se iz sobe začuo prodoran, promukao glas: ''Ovdje!!''
Poskakivala sam preko umjetnički razbacanog pokućstva, ne bi li stigla do radne sobe. dok sam prilazila vratima, u glavi sam ga već vidjela za stolom, sa hrpom razbacanih papira uokolo. Tako je i bilo, naravno. Uljudno me pozdravio i odmahnuo rukom pokazivajući mi da priđem bliže. ''Radim na novoj bajci. Princeze, vile, kraljice i vještice su dosadne. Radim na bajci o maloj, nježnoj djevojčici koja se zaljubila u starca. Da, to je baka s nesretnim završetkom. oni neće živjeti sretno do kraja života, ova bajka mora biti posebna. '' reče mi on, ni ne gledajući me kroz onaj gusti dim. ''svi su ti umjetnici malo na svoju ruku'' promrmljah ja za sebe. ''Što radiš??? sjedi tu i pomozi mi!'' otresito odgovori Mijić, ''treba mi svježa glavica za ovo. '' pisao je i pisao, a u stankama bi samo trznuo gutljaj parajućeg viskija. dok sam sjedila tamo, imala sam osjećaj da je popušio 2kg duhana. grozno, a da ne kažem smrdljivo.
'' ne mogu!!! nee, ne ne ne želim višee!!'' vikao je stari Mijić čačkajući onaj jedini sijedi čuperak na njegovoj glavi. ''ali moram.. djeca me trebaju'' nastavi tiše, ali jednako zaluđeno. Dok je on izmjenjivao vrištanje i mrmljanje sebi u bradu, ja sam počela preturati po onim silnim policama. ahh, kako je lijepo popodne, a ja evo čistim prašinu sa knjiga. ne namjerom -.-
dok je tipkao po onom pisaćem stroju, svaki drugi papir završio bi pored pretrpane kante za smeće. nije znao sto dalje, pa reče:'' hajdemo van ! imam ideju'' pokupio je cigarete, deku i nekakvu veliku košaru za piknik. sjeli smo u njegov tamnoplavi Ford i krenuli. stigli smo do nekog parka, a on je razmotao deku i lijepo je poravnao po svježe pokošenoj travi, te na nju položio stvari iz košare. među njima je bio i staaari vojnički nož. kad god bi ga pogledala, kroz mene bi prošli trnci jer bi se sjetila sto mi je sve pričao o tom nožu... gadno !
Šalili smo se, pričali o velikom Voltaireu, promišljali i komentirali andrićeve pjesme i priče, spomenuli čak i Christiane sa svojom knjigom Mi djeca s kolodvora Zoo. Sve je bilo sasvim u redu, dok nismo krenuli prema jezeru. Mijić je tada postao zamišljen, šutljiv i jako jako čudan. zanimale su me 10'00000 i 2 stvari,ali ga nisam imala hrabrosti upitati. nakon duge i čudne šutnje, progovorio je: ''djete, kako da završim svoju priču? moram je napisati, imam dobar osjećaj u vezi nje..'' ''Probajte je spojiti sa osobnim iskustvom, tada se najbolje riječi napišu'' odgovorih mu ja. Počeo je vaditi iz džepa svoj nož i tiho mrmljati ''imaš pravo... ako nemam iskustvo, moram ga stvoriti...''
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar