Kratke priče, Katarina M.
Svaka moja priča, ima priču iza sebe.
petak, 31. siječnja 2020.
Pauk i proljeće
Vozač taxija je znao točno kamo treba ići. Gospodin mu je platio i gledao kako se taxi odvozi iz ulice. Taxsist i Mateo nisu ni riječi progovorili tokom čitavog putovanja. Samo je sjedio iza i gledao u daljinu. Gledao, ali nije vidjeo ništa, glava mu je bila prazna. Išao je pokopati svog oca. Zgrada ispred koje je stajao nije izgledala kao mrtvačnica, zatamnjeni prozori su mu služili kao ogledalo, no on nije izgledao kao što se sjeća. Imao je poteškoća s pronalaženjem vrata. Gdje god je pogledao bili su prozori. Istupio je i stao bliže zgradi. Odjednom su se staklena klizna vrata otvorila i recepcionarka ga je uvela unutra. Predvorje je bilo mramorno i hladno, a i ona je izgledala tako. Tmurno i distancirano. I naravno, prelijepo. Ušao je unutra i opet nije mogao vidjeti vani. Na zatamnjenim prozorima je vidimo samo sebe. I opet sebe, i opet, i opet, i opet... Sve dok nije nestao u beskraju.
Zašmrcao je. Zrak je bio vlažan i mirisan, a u njemu se i osjetio mali dašak ljeta. Nije baš to zamišljao u pogrebnom poduzeću, ali sada je čak i smrt postala način zarade. ''Kako vam mogu pomoći?'' upitala ga je recepcionarka. ''Imam ugovoren satanak'' rekao je, '' u vezi... Moga oca.''
''Oh naravno, gospodin Marković. Očekivali smo vas. Ako ste u stanju nastaviti dalje, šef će Vas odmah primiti.'' Kimnula je glavom prema hodniku iza nje koji je bio toliko dug da je na kraju vidio samo točkicu flourescentnog svjetla. ''Hvala,'' rekao je, ''javite mu da stižem.''
''Naravno. Gospodine, žao nam je zbog vašeg gubitka ali mi ćemo se pobrinuti da Vaš otac za vas nikada ne bude izgubljen. Izvolite u ured, i šef će Vam sve objasniti.'' Mateo je prošao pokraj recepcije i našao se u dugačkom hodniku. Izgledalo mu je kao da nikada neće stići do kraja. Stigao je brzo, te pokucao na vrata. Blijedi gospodin u crnom odijelu mu je otvorio vrata i uveo ga unutra. ''Gospodine Marković, uđite. Imate dogovoreno, zar ne?'' progovorio je mrtvozornik. Mateo mu je pružio ruku kao znak poštovanja, no on je brže-bolje otišao za svoj stol. Zbunjeno se zavalio na stolicu i razgledao po velikom, prostranom uredu. Mrtvozornik se nageo prema njemu sa sklopljenim prstima. Bili su to prekrasni prsti. Dugački, ali ne toliko tanki. ''Niste oženjeni?'' zamišljeno ga je pitao Mateo.
''Velika moć zapažanja, ako mogu primjetiti.'' rekao je, '' Inače samo gospođe primjećuju takve stvari. Ne, nikada se nisam ženio. Odlučio sam posvetiti svoj život poslu.''
''Oprostite, bilo je jako nepristojno od mene pitati tako intimno pitanje.'' pomalo sramežljivo je progovorio Mateo.
''Besmislice, gospodine, besmislice. Ovo je jako teško razdoblje za vas. Cijenim to. Mogu li Vas poslužiti nečim?'' utješnim tonom je govorio.
''Ne, ne hvala. Nije potrebno. Možda kasnije.'' Miris je postao toliko jak u uredu, da Mateo više nije mogao izdržati. Bio je to miris proljeća. Ili ljeta. Ili oboje, stvarno neznam.
''Oh, vidim da ste primjetili.'' nasmijao se mrtvozornik.
''Primjetio što?'' Začuđeno je upitao Mateo, dok mu se nos privikavao na taj intenzivni miris.
''Ah, ovu posebnu aromu koja blagoslivlja naše sjedište.'' ponovno se nasmiješio, te nastavio: '' U početku smo je pokušali ukloniti, ali sada se bojim da će moji zaposlenici biti uzrujani kadabih ga pokušavao prekriti.''
''Što je to? Nikako ne mogu odrediti na što me podsjeća..'' upitao je Mateo sa dozom radoznalosti u glasu.
Mrtvozornik je ustao, malo prošetao oko stola, te sjeo na njegov rub. ''Smijem li znati vaše ime, gospodine Marković?''
''Um... M.. Mateo.''
''Mateo, da. I pristaje ti, definitivno.''
Mateo je kimnuo glavnom, nije mu smetalo da ga zove imenom. Imao je i većih problema..
''Kada sam došao, mislio sam da ovo nije mrtvačnica.'' rekao je sasvim siguran.
''Točno. Mi nismo mrtvozornici, naša je filozofija veoma drugačija. Mi ne spaljujemo ljude. Niti ih kopamo. Ovo je moderno doba, a ipak su ti barbarski običaji preživjeli. Ovdje, mi vjerujemo da bi minula duša treba biti tretirana sa poštovanjem. Ovdje, mi nastojimo sačuvati pokojnika onako kako ih se njihovi voljeni sjećaju.''
''Sačuvati? Vi ga mislite preparirati?!'' već užasnut Mateo je počeo vikati.
''O Bože ne, ništa toliko staromodno. Možda bi bilo najbolje kada bi vam pokazao neke slike iz našeg kataloga. Vašeg oca je to i natjeralo da nam se prepusti ovdje, u naše sigurne ruke.'' smireno je odgovorio ''mrtvozornik,,. Zatim, podiže onu tešku knjigu sa stola i položi je pred Matea, te je potom i otvori. Bila je slika čovjeka, izgledao je kao da spava i da će se svaki čas probuditi.
'' O..On je mrtav?'' upitao je Mateo zbunjeno.
''Preminuo, Mateo, preminuo. Nitko nije zaista mrtav sve dok je živ u našim srcima.'' pokazivao je prema knjizi, ''Pogledajte. Zadovoljite se time da će vaš otac biti u sigurnim rukama. Sada, jeste li sigurni da nećete onu šalicu čaja?''
Mateo je pogledao gore, malo rastrojen od pogleda na mrtvaca te prozborio: ''Molim? O da, čaj. Hvala. Može jedna šalica..''
Kada je gospodin otišao po čaj, Mateo se vratio gledanju fotografija u katalogu. Nije mogao vjerovati da su svi ovi ljudi mrtvi. Ali bili su, i nastavio je listati kroz knjigu, buljeći u svako novo truplo, svako savršenije i ljepše od onoga prije. Spustio je katalog i udahnuo duboko. Oči su mu letjele po sobi, ali nisu tražile nešto. Sjećanje je tražilo sliku njegovog oca, ali on ga jednostavno nije mogao zamisliti. Detalje, fragmente da. Ali ne cijelog čovjeka. Sjećanje je već bljedilo, a to ga je plašilo.
Pauk je dopuzao preko stola i zaustavio se kraj njegove ruke. No, on ga nije vidjeo. On je u svojim sjećanjima tražio oca, vadio njegove slike iz sjećanja gdje su bile skrivene, gledao ih, a onda ih pospremio na mjesto gdje će biti sigurne.
Tada je ugledao pauka. Odmahnuo je rukom prema njemu, ali on se i dalje nije micao. Tražio je nešto čime ga može udariti, ali jedino je katalog bio na stolu. Pogledao je po uredu, ali katalog se činio kao najprikladnije rješenje. Uzeo ga je, ali kada je pogledao natrag na stol, pauka više nije bilo. Nagnuo se gledajući je li pauk pobjegao na pod. Nije mu se sviđala ideja da mu se pauk mota oko nogu, ali ga nigdje nije mogao vidjeti.
Iza njega, vrata su se otvorila. Okrenuo se i vidio mrtvozornika kako donosi pladanj sa dvije šalice na njemu. ''Vaš čaj.'' rekao je spuštajući pladanj na stol.
''Vidjeo sam pauka ovdje.. Tu, na stolu je bio.'' Mateo mu je odgovorio, bez obzira na gesture prema šalici čaja.
''Mateo, zar ne voliš paukove? Mi ovdje za njih mislimo da su fascinantne male zvijeri. Nego, jeste li imali vremena malo pregledati naš katalog?''
''Da, da jesam. Jako impresivno moram priznati.''
'' Dakle, Mateo, vidite da ne trebate imati grižnju savjesti zbog toga što ćete oca ostaviti nama?'' smireno ga je upitao.
''Pretpostavljam da ne. Ali, kako to radite?'' uzbuđeno mu je odgovorio.
''Radimo što?''
''Pa, ''pospremate,, ih???''
Opet mu se nasmijao, i dodao: ''Ah, vidim da niste pregledali čitavu knjigu. Objašnjenje čitavog procesa je tu, na kraju knjige'' kimnuo je prema knjizi na stolu, '' tu, na stranici 217.''
Mateo se nageo naprijed, te počeo listati kroz stranice. Na pola uha je slušao mrtvozornika, dok je listao tražeći pravu stranicu.
''Proces pomoću kojega čuvamo preminule je potpuno nov.Uistinu, mi se čak usuđujemo reći da neki od naših klijenata izgledaju bolje sada nego dok su bili živi.''
Mateo je našao stranicu 217, ali bila je u potpunosti ista kao i prijašnje. Slika muškarca koji spava, sa polu-osmijehom na licu. Sanja san iz kojeg se neće probuditi. Pogledao je zbunjeno u mrtvozornika, kao da ga pita gdje je tu objašnjenje. Nije ni stigao progovoriti, prije nego ga je on prekinuo
govoreći: '' Da, našli ste. Sada, ako pogledate malo bolje vidjeti će te malo krug koji je upisan na fotografiji našeg klijenta. Okrenite stranicu, i vidjeti će te niz povećanih slika iz područja tog kruga
gdje je klijentova koža. Molim vas Mateo, okrenite stranicu.'' ispio je gutljaj čaja te nastavio: '' Maloprije ste primjetili prekrasan miris parfema. Evo vam odgovora od kud stiže.''
Mateo je pogledao u sliku. Seriju povećanih slika mrtvačeve kože. Ali to nije bila koža.
Polja cvjetova, malih cvjetova. Cvjetovi pakirani i zbijeni zajedno. Milijun malih cvjetića čine lice, otvorena usta i ruke. I dlanove i kosu. Mrtvac je bio napravljen od cvjetova.
Mateo je otvorio usta i pokušao progovoriti, ali riječi nisu izlazile iz njegovih usta.
''Prekrasno je, zar ne misliš tako? Nije ni čudo što naši klijenti izgledaju tako divno nakon što je proces gotov. I sada znate razlog za miris. Sa milijarde cvjetova koji nas okružuju, bilo bi gotovo nemoguće izbaciti taj miris iz zgrade.''
Mateova razjapljena usta i oči su prelazile sa mrtvozornikova lica do fotografije i nazad. Osmijeh mu je bio bijel, previše bijel. Oči tamne, crne i duboke. Kao da su ga gutale.
''Kak.. Kako to radite?''
''Sa ovime'' odgovorio mu je gospodin dok je otvarao svoje predivne dugačke prste iz stisnute šake, otkrivajući stotinu malih paukova, svaki baš poput onoga kojeg je Mateo vidio na stolu nedavno.
'' Ovako mi to radimo. Sa svojim malim prijateljima. Uistinu su to bića vrijedna divljenja. Kada je klijent doveden u ovu ustanovu, nakon određenog postupka pripremanja, mi upoznajemo ove izvanredne male prijatelje sa tijelom preminuloga'' nastavio je. Mateo se nije mogao micati. Usta su mu se otvarala i zatvarala, ali iz njih nije izlazilo ništa posebno, već samo zadah koji miriše na cvijeće.
'' Tada dolazi najljepši dio ovoga posla. Transformacija se događa kada paukovi ubrizgaju u svaki stanicu jednu izvanrednu kemikaliju koja pretvara tu stanicu u cvijet.''
Tada mu je ponudio malu staklenu zdjelicu punu ljudskog mesa. Pustio je paukove na to i naredio mu da prati kako se taj proces odvija. Jedan pauk se uzdigao iznad svih ostalih, praveći se važan iznad svih malih radnika. Podigao je zadnje noge, i iz usta je isplazio jako oštar jezik.
'' I rezultate ste vidjeli'' rekao mu je gospodin, hitro uzimajući staklenu zdjelicu ispred njega.
''Morate me razumjeti ako se činim jako entuzijastičan , ali čak i nakon mnogo godina radeći na ovom
projekti, paukovi me svaki put sve više i više iznenađuju.'' završio je svoju misao.
Paukov jezik je nekako došao do mrtvozornikove ruke. Mateo ga je pokušao upozoriti ali njegovo grlo je bilo pepeo, njegova pluća su bila suha i nije imao glasa.
''Nije mi bilo čudno što si vidio jednog od paukova. Mali su i svugdi se zavuku..''
Podigao je ruku i zaustavio je ispred Mateovog lica. ''Pogledaj. Pažljivo pogledaj!''
Mateo je zaškiljio. Bilo je nešto što nije mogao razaznati, pa je pogledao malo bolje. Paukovi. Oni su
se hranili mrtvozornikovim mesom. Trznuo je nazad, ali stolica se nije micala.
''Je li sve u redu?'' upitao ga je mrtvozornik koji je stajao jako blizu njega. Jako blizu njega. Mirisao je na početak proljeća. Mateo mu je pogledao u kožu. Savršenu, besprijekornu kožu. Polja cvijeća su se raširila preko njegovog lica. Sićušnih bijelih cvjetova.
''Ne pokušavate otići, zar ne gospodine Mateo?'' rekao je mrtvozornik i još uvijek smješeći se podigao je ruke u zrak i raširio ih.
Mateo je vrisnuo. Paukovi, paukovi svugdje. Skaču na njega, puzaju preko njegovih rukava, ulaze mu u oči i uši. Pao je sa stolice i vidio kako se pauci raspršavaju po podu. Jedva se podižući,stigao je do vrata.
''Sigurno ne odlazite Mateo? Sigurno?''
Taj miris. Taj miris je bio svugdje. U njegovim plućima, na njegovoj koži, u njegovim očima. Gušio je
se njime.
''Nemojte ići.'' zasiktao je gospodin. Mateo je uhvatio kvaku.
''Ne možete otići.'' glas mu je sada bio nježan i tih.
Mateo je pogledao na pod, gdje mu je ruka bila. Cvjetovi. Sićušni bijeli cvjetovi koji lebde kroz zrak.
Miris njegova raspadajućeg tijela je ispunio zrak u sobi.
srijeda, 30. siječnja 2019.
Epitaf
I. Zašto život ?
Jesen. Lišće šušti pod nogama, ulice odzvanjaju pod udarcima kapljica. Prošlo je dugo vremena, skoro 12 mjeseci da sam izgubio nešto. Nešto što mi je značilo. Nešto što sam volio. Ne, ne govorim o nekoj stvari. Govorim o nekome stvarnom! (ili je bar to nekada bila..) Nikada nikoga nisam volio kao što sam volio nju. Ni štitio kao što sada štitim svoja sjećanja na nju. Sjećam se osmijeha. Pogleda onim velikim očima. Ne mogu pobjeći od njih, niti ih izbrisati. Jer znam, više nikada neće doći kući. Nikada više iz njenih usta neću čuti riječi ohrabrenja. Progoni me. Njena slika mi je u mislima 0-24. Od toga Decembra '90 i neke, moj život je počeo. Počeo, njenim rođenjem. I završio, završio na njen rođendan. Bila je tako lijepa... Rubinsko-crvene usne, tamne oči, crna pomalo uvijena kosa. Dugačke trepavice, rumeni obrazi i savršeno bijel osmijeh. Sjećam se, bila je u kratkoj crnoj haljinici. U njoj je izgledala (koristim njen opis) ''totalno rokerski !''. sa jednom kožnom rukavicom do pola prstiju i rozim noktima, bila je zvijezda večeri. Znao sam da će biti moja, i bila je. Ali ne još dugo. Ove riječi me podsjećaju na nju, ipak smo mi bili premladi za sve ovo. Kada se vratim u svoje rodno mjesto, majku pitam kada će večera. Da mogu reći dragoj da se spremi na vrijeme. A majka mi sa očima punih suza uvijek odgovori isto, da moja draga neće doći na večeru. Da više nikada stvari neće biti kao prije, i da mi više nikad neće osmijehom uljepšati dan. Nikada. Tužno je to, moram vam priznati. Taj nenadani rastanak, to odvajanje bez ikakvoga upozorenja. Čovjeku to nanese mnogo boli, da mu preostaje jedino da se upita nešto. Zašto baš meni?!
II. Zaborav
Svaku večer sanjam anđele. Svaki liči na tebe. Izgledaju kao da su iz neke priče, blijedi, tamnokosi i nježni. Baš poput tebe. Nikada je neću zaboraviti, a ni njene posljednje riječi. Bile su tako tužne. Rekla je svojoj sestri: '' Neka mi ne piše.. Bit će mu prebolno za čitati...'' I poslije toga, više se nije probudila. Da, tužno to zna biti. Tužno je to što ja nisam bio kraj nje u posljednjim trenucima, mada je ona uvijek bila uz mene. I u dobru i u zlu. Ali nije došao onaj dan, onaj dan kada mi je trebala reći da. Biti zauvijek moja. U dobru i u zlu. Ono ''da'' koje bi promjenilo sve. Nebo. Nebo je bilo granica našoj ljubavi. No, on ju je i upropasti. Čovjek u kapuljači sa kosom u ruci. Crni čovjek. Bez imena, ali sa dugačkim popisom. A ona je bila sljedeća na listi. Da mi je barem ostavio malo manje tuge, ne bi bolilo ovoliko. Da je znao, ostavio bi mi je duže. Da je znao, ne bi je odveo!! Daleko. Daleko u zaborav. Na vrata sv. Petru za razgovor u Raju. Lijepo joj je ! Mora biti. Nikada nije rekla oprosti, ali se nikada nije trebala ispričavati. Kada bi god razgovarali o smrti (za vrijeme njezina života i njezine bolesti), zatvorila bi oči i opisivala ono što vidi. Vidjela je slap dijamantnog odsjaja, velika zlatna vrata i jednu bijelu stolicu. Jednom kada je sretnem, pitati ću je za što je služila. A srest ću je, znam. Bog nikada nebi razdvojio dvoje ljudi koji se ovoliko vole. Zajedno ćemo u nebu počivati. Pa makar i nakratko. Čekajući sudnji dan, razmišljam o nama. O svim sretnim i tužnim trenucima. Želim da se ponove, pa makar i oni najgori. Ne zapravo, ne mogu se sjetiti niti jednog takvog !! Čudno je, što poslije tolikog vremena, sva takva sjećanja odu u zaborav.
III. Izgubljen slučaj
Njen život. Bio je tako krasan, pun sreće i veselja. Bio je radostan, a ona je uvijek bila nasmijana, čak i u najtežim trenucima. Volio sam je. Volio sam je kao što je ona voljela život. A volila ga je, vjerujte. Dok pišem o njoj, srce mi se slama i suze mi na oči kreću. Sjećam se svih trenutaka, i shvaćam da život nije vrijedan živciranja niti planiranja, jer se na kraju samo razočaramo. Zato od života ne trebamo ništa tražiti niti očekivati, nego pustiti da sve ide svojim tokom. Tako je ipak najlakše. Jednostavno okrenuti glavu i prestati razmišljati o svemu. Jedino nam to preostaje. Nema ni ljubavi, ni poštovanja. Pa ni lijepih riječi ! Ljudi samo gledaju kako će napakostiti drugome. A njoj su svi. Bila je tako naivna. Svima je vjerovala, a nikome trebala nije. No, ja sam već skrenuo sa teme. Pisao sam o životu. Počeli smo živjeti samo da bi umrli. To nije nimalo humano. No, takvo je vrijeme došlo, pa da ljudi nemaju drugog izbora. Žalosno, zar ne? Žalosno je to što nam je čitav život postao jedan izgubljen slučaj, stvar koje se nitko poslije nas neće sjećati. Šteta. A ja sam htio da me se sjećaju, da uče o meni, o mojim pjesmama i pričama uče u školi. O onima koje sam za tebe pisao. Koje su me nagnale da preispitam sav svoj život i sve svoje sne. Pa ja, ja da tebe nisam volio. Nebi ja tebi slao poruke, milijun puta te zvao i krao ti osmijehe. Ja sam se uvijek pitao da li si ti mene stvarno voljela? A sjećam se, kunila si se da samo mene voliš i da samo zbog mene dišeš. A i ja sam za tebe. Uvijek !
IV. Dječja ljubav ? =)
Bili smo djeca! Roditelji su nam toliko puta zabranili viđanje, ali nas za to nije bilo briga. Nama to nije ni najmanje smetalo ni sprečavalo nas. Tada nam je čak bilo i bolje, jer tajne veze su uvijek najslađe, zar ne? Nama je bila. Svaki zagrljaj, svaki poljubac.. SVE! Svega se sjećam. Niti jedan jedini trenutak zaboraviti neću. Ali točno, kao da je jučer bilo, jedna slika mi stoji u glavi. Hladnim jesenskim zrakom lišće leti oko nas. Ona me grli i šapće mi da me voli. Jedini trenutak koji zasigurno neće izbljediti iz moga sjećanja, iz moga srca. Neke stvari nisu bile toliko ozbiljne, nekada smo se znali glupirati kao djeca. Igrati se mame i tate, ha-ha. Bili smo presretni što smo našli jedno drugoga. Jednoga petka, jednoga petka je naš život procvjetao. Bila je hladna noć, malo prije ponoći. A mi smo se grijali J i smijali skupa. Nama nikada nije bilo dosadno. Ona je uvijek pričala gluposti, a ja se smijao. Nisam znao šta ću drugo. Uvijek je samnom bila opuštena, bila svoja! Toliko fotografija koje me sjećaju na nju, koje me svaki put kada ih vidim podsjete na njen osmijeh, na njene prigovore, na njene suze. Bila je tako lijepa dok bi plakala. Ali ja joj to nikada nisam dao, jer uz mene nije smjela pustiti suzu. Barem ne od tuge! Ponekada pomislim, kada bi bar mogla izaći iz moje glave, i ući natrag u moj život. Ludim svakim danom i svakom noći sve više. Kada bi je bar mogao zagrliti još jednom, ili poljubiti. Poljubiti kao što sam je prvi put poljubio. To nikada neću zaboraviti. Toliko topline oko srca, toliko tuge kada se toga sjetim. A znam da nikada neće biti ponovljeno. Nažalost, nikada. Da je barem sada mogu vidjeti. Ispričao bi joj sve! Sve što se dešavalo dok je nije bilo. Izbrojio bih sve suze koje sam isplakao zbog njenog odlaska na drugu stranu. Svaki tren s njom bi pretvorio u vječnost. Samo da ostane što duže kraj mene...
V. spomenik moje drage
Moja ljepotica je dobila sve što je željela. Bila je sahranjena u najljepšoj bijeloj haljini. Bila je našminkana, i imala puštenu kosu. Baš kao što je željela. Sama je birala sve! Pa tako i spomenik, a i grob. Više ljudi je brinulo za nju nakon njene smrti, nego za njena života. No, to je tako uvijek. Plakali su, a bilo je onih koji su stajali iza i samo gledali. Ja, ja sam bio najgori. Nisam mogao prestati misliti o tome da nje više nema, i da je više nikada neću vidjeti. Nikada poslije nje drugu neću moć voljeti. Makar bila najbolja, meni niti jedna neće biti kao ona. Ona je bila jedinstvena. Savršena. Sjećam se, rekla je ovo: ''Ljubavi, evo ti papir. Na njemu piše moj nadgrobni natpis...''. To je rekla tako smireno, tako hladno. Pomislilo bi se da se radi o popisu za kupovinu, a ne o tako tužnoj stvari. Na njemu je pisalo ovo, slovima razmeljanim od suza: 'Ne zaboravite nju. Djevojku tako malu, a tako velikih snova. Maloga srca, ali punoga ljubavi. Ne ostavljajte njega samoga, on zaslužuje život. A ne sjećanja...'' Poslije njene smrti, nisam dugo pričao. Ali kada sam rekao nešto, ovo sam joj na grobu kroz suze progovorio. ,, Oči mi još pune tvoje kose, ruke te moje neumorno nose, al zovem tebe ne budiš se više. Dozivah gorko sve tiše i tiše. Ljubav mi spava, al ne sanja više. Jednog će dana čuti moj glas..'' Zašto je baš ona morala otići? Tko joj je naredio da bude kraj? Imam milijune pitanja, ali samo jedno ću postaviti. Zašto sam je morao toliko voljeti, kada joj je bilo suđeno tako rano otići? Neznam. Ali znam da nikada neću zaboraviti riječi sa njenog nadgrobnoga spomenika.
Jesen. Lišće šušti pod nogama, ulice odzvanjaju pod udarcima kapljica. Prošlo je dugo vremena, skoro 12 mjeseci da sam izgubio nešto. Nešto što mi je značilo. Nešto što sam volio. Ne, ne govorim o nekoj stvari. Govorim o nekome stvarnom! (ili je bar to nekada bila..) Nikada nikoga nisam volio kao što sam volio nju. Ni štitio kao što sada štitim svoja sjećanja na nju. Sjećam se osmijeha. Pogleda onim velikim očima. Ne mogu pobjeći od njih, niti ih izbrisati. Jer znam, više nikada neće doći kući. Nikada više iz njenih usta neću čuti riječi ohrabrenja. Progoni me. Njena slika mi je u mislima 0-24. Od toga Decembra '90 i neke, moj život je počeo. Počeo, njenim rođenjem. I završio, završio na njen rođendan. Bila je tako lijepa... Rubinsko-crvene usne, tamne oči, crna pomalo uvijena kosa. Dugačke trepavice, rumeni obrazi i savršeno bijel osmijeh. Sjećam se, bila je u kratkoj crnoj haljinici. U njoj je izgledala (koristim njen opis) ''totalno rokerski !''. sa jednom kožnom rukavicom do pola prstiju i rozim noktima, bila je zvijezda večeri. Znao sam da će biti moja, i bila je. Ali ne još dugo. Ove riječi me podsjećaju na nju, ipak smo mi bili premladi za sve ovo. Kada se vratim u svoje rodno mjesto, majku pitam kada će večera. Da mogu reći dragoj da se spremi na vrijeme. A majka mi sa očima punih suza uvijek odgovori isto, da moja draga neće doći na večeru. Da više nikada stvari neće biti kao prije, i da mi više nikad neće osmijehom uljepšati dan. Nikada. Tužno je to, moram vam priznati. Taj nenadani rastanak, to odvajanje bez ikakvoga upozorenja. Čovjeku to nanese mnogo boli, da mu preostaje jedino da se upita nešto. Zašto baš meni?!
II. Zaborav
Svaku večer sanjam anđele. Svaki liči na tebe. Izgledaju kao da su iz neke priče, blijedi, tamnokosi i nježni. Baš poput tebe. Nikada je neću zaboraviti, a ni njene posljednje riječi. Bile su tako tužne. Rekla je svojoj sestri: '' Neka mi ne piše.. Bit će mu prebolno za čitati...'' I poslije toga, više se nije probudila. Da, tužno to zna biti. Tužno je to što ja nisam bio kraj nje u posljednjim trenucima, mada je ona uvijek bila uz mene. I u dobru i u zlu. Ali nije došao onaj dan, onaj dan kada mi je trebala reći da. Biti zauvijek moja. U dobru i u zlu. Ono ''da'' koje bi promjenilo sve. Nebo. Nebo je bilo granica našoj ljubavi. No, on ju je i upropasti. Čovjek u kapuljači sa kosom u ruci. Crni čovjek. Bez imena, ali sa dugačkim popisom. A ona je bila sljedeća na listi. Da mi je barem ostavio malo manje tuge, ne bi bolilo ovoliko. Da je znao, ostavio bi mi je duže. Da je znao, ne bi je odveo!! Daleko. Daleko u zaborav. Na vrata sv. Petru za razgovor u Raju. Lijepo joj je ! Mora biti. Nikada nije rekla oprosti, ali se nikada nije trebala ispričavati. Kada bi god razgovarali o smrti (za vrijeme njezina života i njezine bolesti), zatvorila bi oči i opisivala ono što vidi. Vidjela je slap dijamantnog odsjaja, velika zlatna vrata i jednu bijelu stolicu. Jednom kada je sretnem, pitati ću je za što je služila. A srest ću je, znam. Bog nikada nebi razdvojio dvoje ljudi koji se ovoliko vole. Zajedno ćemo u nebu počivati. Pa makar i nakratko. Čekajući sudnji dan, razmišljam o nama. O svim sretnim i tužnim trenucima. Želim da se ponove, pa makar i oni najgori. Ne zapravo, ne mogu se sjetiti niti jednog takvog !! Čudno je, što poslije tolikog vremena, sva takva sjećanja odu u zaborav.
III. Izgubljen slučaj
Njen život. Bio je tako krasan, pun sreće i veselja. Bio je radostan, a ona je uvijek bila nasmijana, čak i u najtežim trenucima. Volio sam je. Volio sam je kao što je ona voljela život. A volila ga je, vjerujte. Dok pišem o njoj, srce mi se slama i suze mi na oči kreću. Sjećam se svih trenutaka, i shvaćam da život nije vrijedan živciranja niti planiranja, jer se na kraju samo razočaramo. Zato od života ne trebamo ništa tražiti niti očekivati, nego pustiti da sve ide svojim tokom. Tako je ipak najlakše. Jednostavno okrenuti glavu i prestati razmišljati o svemu. Jedino nam to preostaje. Nema ni ljubavi, ni poštovanja. Pa ni lijepih riječi ! Ljudi samo gledaju kako će napakostiti drugome. A njoj su svi. Bila je tako naivna. Svima je vjerovala, a nikome trebala nije. No, ja sam već skrenuo sa teme. Pisao sam o životu. Počeli smo živjeti samo da bi umrli. To nije nimalo humano. No, takvo je vrijeme došlo, pa da ljudi nemaju drugog izbora. Žalosno, zar ne? Žalosno je to što nam je čitav život postao jedan izgubljen slučaj, stvar koje se nitko poslije nas neće sjećati. Šteta. A ja sam htio da me se sjećaju, da uče o meni, o mojim pjesmama i pričama uče u školi. O onima koje sam za tebe pisao. Koje su me nagnale da preispitam sav svoj život i sve svoje sne. Pa ja, ja da tebe nisam volio. Nebi ja tebi slao poruke, milijun puta te zvao i krao ti osmijehe. Ja sam se uvijek pitao da li si ti mene stvarno voljela? A sjećam se, kunila si se da samo mene voliš i da samo zbog mene dišeš. A i ja sam za tebe. Uvijek !
IV. Dječja ljubav ? =)
Bili smo djeca! Roditelji su nam toliko puta zabranili viđanje, ali nas za to nije bilo briga. Nama to nije ni najmanje smetalo ni sprečavalo nas. Tada nam je čak bilo i bolje, jer tajne veze su uvijek najslađe, zar ne? Nama je bila. Svaki zagrljaj, svaki poljubac.. SVE! Svega se sjećam. Niti jedan jedini trenutak zaboraviti neću. Ali točno, kao da je jučer bilo, jedna slika mi stoji u glavi. Hladnim jesenskim zrakom lišće leti oko nas. Ona me grli i šapće mi da me voli. Jedini trenutak koji zasigurno neće izbljediti iz moga sjećanja, iz moga srca. Neke stvari nisu bile toliko ozbiljne, nekada smo se znali glupirati kao djeca. Igrati se mame i tate, ha-ha. Bili smo presretni što smo našli jedno drugoga. Jednoga petka, jednoga petka je naš život procvjetao. Bila je hladna noć, malo prije ponoći. A mi smo se grijali J i smijali skupa. Nama nikada nije bilo dosadno. Ona je uvijek pričala gluposti, a ja se smijao. Nisam znao šta ću drugo. Uvijek je samnom bila opuštena, bila svoja! Toliko fotografija koje me sjećaju na nju, koje me svaki put kada ih vidim podsjete na njen osmijeh, na njene prigovore, na njene suze. Bila je tako lijepa dok bi plakala. Ali ja joj to nikada nisam dao, jer uz mene nije smjela pustiti suzu. Barem ne od tuge! Ponekada pomislim, kada bi bar mogla izaći iz moje glave, i ući natrag u moj život. Ludim svakim danom i svakom noći sve više. Kada bi je bar mogao zagrliti još jednom, ili poljubiti. Poljubiti kao što sam je prvi put poljubio. To nikada neću zaboraviti. Toliko topline oko srca, toliko tuge kada se toga sjetim. A znam da nikada neće biti ponovljeno. Nažalost, nikada. Da je barem sada mogu vidjeti. Ispričao bi joj sve! Sve što se dešavalo dok je nije bilo. Izbrojio bih sve suze koje sam isplakao zbog njenog odlaska na drugu stranu. Svaki tren s njom bi pretvorio u vječnost. Samo da ostane što duže kraj mene...
V. spomenik moje drage
Moja ljepotica je dobila sve što je željela. Bila je sahranjena u najljepšoj bijeloj haljini. Bila je našminkana, i imala puštenu kosu. Baš kao što je željela. Sama je birala sve! Pa tako i spomenik, a i grob. Više ljudi je brinulo za nju nakon njene smrti, nego za njena života. No, to je tako uvijek. Plakali su, a bilo je onih koji su stajali iza i samo gledali. Ja, ja sam bio najgori. Nisam mogao prestati misliti o tome da nje više nema, i da je više nikada neću vidjeti. Nikada poslije nje drugu neću moć voljeti. Makar bila najbolja, meni niti jedna neće biti kao ona. Ona je bila jedinstvena. Savršena. Sjećam se, rekla je ovo: ''Ljubavi, evo ti papir. Na njemu piše moj nadgrobni natpis...''. To je rekla tako smireno, tako hladno. Pomislilo bi se da se radi o popisu za kupovinu, a ne o tako tužnoj stvari. Na njemu je pisalo ovo, slovima razmeljanim od suza: 'Ne zaboravite nju. Djevojku tako malu, a tako velikih snova. Maloga srca, ali punoga ljubavi. Ne ostavljajte njega samoga, on zaslužuje život. A ne sjećanja...'' Poslije njene smrti, nisam dugo pričao. Ali kada sam rekao nešto, ovo sam joj na grobu kroz suze progovorio. ,, Oči mi još pune tvoje kose, ruke te moje neumorno nose, al zovem tebe ne budiš se više. Dozivah gorko sve tiše i tiše. Ljubav mi spava, al ne sanja više. Jednog će dana čuti moj glas..'' Zašto je baš ona morala otići? Tko joj je naredio da bude kraj? Imam milijune pitanja, ali samo jedno ću postaviti. Zašto sam je morao toliko voljeti, kada joj je bilo suđeno tako rano otići? Neznam. Ali znam da nikada neću zaboraviti riječi sa njenog nadgrobnoga spomenika.
subota, 22. kolovoza 2015.
Nova Učiteljica
Ona je bila tako sofisticirana, učena i prelijepa djevojka sa dobrim manirima. Sada kada pogledam, to mi je i trebalo biti sumnjivo. Učiteljica poput nje je trebala tražiti poziciju u Zagrebu ili Splitu, ne u malom mjestu Dalmatinske zagore. No, tada smo svi bili prezadovoljni njezinim izborom naše škole da nitko nije previše zapitkivao.
''Bit će dobro za našeg sina da nauči kako se ponašati u okružju dama'' rekla je policajčeva žena Marta svojoj susjedi Tini.
''Da, a naša će kćer napokon imati pravi ženski uzor'' odgovorila joj je sa smješkom.
Škola je sazvala sjednicu nedugo nakon dolaska nove učiteljice. I ubrzo, djeca su doma počeli donositi sjajne vijesti. ''Učiteljica'' je bila nešto posebno. Učila ih je geometriji, molitvama i pisanju. Djeca su je obožavala, a svi su roditelji bili zadivljeni napretkom koji njihova djeca postižu. Bila je pravo čudo, ''Bogom dana'' znao se našaliti župnik. No, nisu ipak svi bili toliko oduševljeni. Lokalni propalitet zvani Guci, je imao mnogo drugačije mišljenje o njoj i nije se stidio to i razglasiti. ''Ta žena nije normalna'' rekao je dimnjačaru, ''viđao sam je u šumi nakon mraka.. S...Samo je sjedila i tiho čavrljala s nekim na jako čudnom, meni nerazumljivom jeziku.''
''Ma daj, gluposti'' Kovač je rekao, te počeo odmahivati glavom u znak negodovanja
''Kažu i da ima oltar u svojoj sobi, i da to nije oltar Svevišnjemu..'' rekao je i popratio tu izjavu ispijanjem velikog gutljaja iz, već poluprazne, boce vina i naginjajući se otpuhnuo svoj vinski zadah Kovaču u lice.
''Pijan si budalo, idi sada polako i pažljivo do kuće i lezi u krevet! '' rekao mu je, vrlo oprezno pregledavajući komad željeza koji je držao u rukama '' već si buncat počeo..''
Guci je promrmljao nešto nerazumljivo, i krenuo putem kući i dalje pričajući gluposti o Učiteljici. Nastavio je tako i sljedećih par tjedana, no više se nitko nije obazirao na njega.
Tokom tih par tjedana promjena se postepeno počela uviđati na školarcima. Tipične igrice i šale koje su djeca izvodila su se sve manje igrale. Osmijeh im je počeo blijediti. A kada su bili neposlušni, to je bilo na mnogo ozbiljniji i čudniji način nego prije. Stvari su počele nestajati iz kuća, štala, pa čak i crkve. Skupe stvari poput nakita, alata i novca. Kada su djeca odgovarala roditeljima, u njihovim se glasovima mogla čuti hladnoća. Nisu se ispričavali, čak ni kada bi bili kažnjeni.
''Kćer mi je lagala prije par dana !'' Tina se požalila Marti u nemoći. ''Vidjela sam kako udara svog brata i uzima mu jabuku, kada sam je pitala negirala mi je to u lice. Praktički me nazvala lažljivicom.''
''Igre koje su djeca počela igrati me zabrinjavaju. Imaju tako čudne pokrete i pjevaju tako nepovezive stvari. Izgleda skoro kao ritualni ples.'' rekla je spuštajući pogled pa nastavila: ''Je li im to možda Učiteljica pokazala?'' upitala ju je. ''Ma nemoguće, ona je tako otmjena i mirna dama.'' rekla joj je, no tada su razmjenile jako nelagodne poglede.
Guci je, ipak, bio sasvim siguran. ''Ta osoba pretvara naše mlade u Vraga, eto šta radi!'' vikao je ulicama gradića po čitav dan. ''Ne izmišljaj!'' znala mu je doviknuti Tina kada bi prošao ispred njezine trgovine. ''To nije laž.. Ti si zasljepljena.'' rekao joj je i nastavio: '' Ona se je zavjetovala da će biti spaljena na lomači, kao što su radili tamo u Silenu.... Ovaj, Salemu'' Župnik je na tu rečenicu problijedio i pojurio da više ne vidi Gucija. No, propaličine riječi su mu odzvanjale u ušima kao zvona, i nije ih se mogao riješiti. Djeca su se i dalje ponašala čudno, kao da su opsjednuta. Policajac je odlučio da će ubrzo morati malo dublje pogledati u tu priču, ali nije se ni nadao kako će taj dan brzo doći. Baš sljedećeg ponedjeljka je njegov sin došao bolestan i mama mu nije dala ići u školu dok se ne oporavi. Kada se policajac vratio kući na ručak, žena mu je dotrčala sa užasnutim izrazom lica. Bila je blijeda kao krpa i tresla se od straha dok je mužu pokušavala objasniti što se dogodilo: '' Čula sam ga kako nešto šapuće u sobi pa sam prišla bliže vratima.. Bože, on je molio Očenaš unatrag !!!!'' Policajac je uzdahnuo i približio krunicu srcu. To je sigurno sotonistički, pomislio je i zaprepastio se. Dječak to nije mogao naučiti nigdje u tom gradiću, osim.. Ako to nije naučio u školi. Usred razmišljanja ga je prekinula susjeda Tina koja je zadihana i crvenih obraza, što od vrućine-što od brige, dotrčala plačući. ''Brzo dođite, odmah! Zamnom !!'' plakala je te nastavila: ''Guci trči po cijelom selu sa bakljom u ruci govoreći da će spaliti školu. Djeca su nam još na nastavi!''
Pojurio je za Tinom, a Marta ih je pratila u stopu. Njih i ostale sugrađane koji su počeli trčati za njima je dočekao gusti crni oblak dima pa nisu mogli prići crkvi, gdje se upravo održavao dječji vjeronauk. zgradu je već zahvatio jaki plamen, a histerični roditelji su neuspješno pokušavali gasiti vatru polijevajući crkvicu sa kantama vode, bacajući pijesak i razbijali prozore u nadi da će izvući svoju djecu. Guci je se mogao čuti kako sa smijehom trči kroz šumu i nestaje u bestragu. No nije se samo to čulo.. Iz crkve su se mogli čuti glasovi nevine djece koja mole za pomoć dok je crkva gorila nadrealno brzim tempom, a iz plamena se čuo smijeh Učiteljice dok su joj se svi učenici gušili u dimu. Vatra je gorila satima koji su se činili kao cijela vječnost. Vatrogasci su stigli prekasno, i više ništa nisu mogli učiniti nego ugasiti malo tinjajuće vatrice što je ostala. Tugujući i zbunjeni roditelji su pokušavali naći ostatke svoje djece da ih mogu dostojno pokopati, dok je Guci u gradu ostavio poruku svim svojim sugrađanima kako je njegova misija protiv Sotone uspijela i kako ide dalje.
Učiteljicino tijelo je zakopano duboko u zemlju i prekriveno ciglama. Ostatci tijela slabašne dječice su zakopani ispod malih drvenih križeva. Od svih učenika te jeseni, samo je mali policajčev sin preživio..
Sve do ovoga dana, glasovi se mogu čuti na groblju Izgorene Crkve, kako mumljaju nerazgovijetno i čudno, kao što su Učiteljica i djeca znali u šumi. Nekada se vide i neobične tamne pojave kako lutaju po groblju, te kako se igraju sa cvijećem. Babe pričaju da cigla sa učiteljicinog groba zapali svaki predmet na koji se postavi. Nitko nije mogao ni zamisliti što će ta žena uraditi. .
A bila je tako sofisticirana, učena i lijepa djevojka
srijeda, 17. lipnja 2015.
25.11.
Ljubav je umrla u
tvom naručju dušo. Da dragi, tebi govorim.
Hladna zimska noć, stara kavana u kojoj samo čuješ pucketanje vatre iz otvorene peći. Predivan romantični ugođaj. Sjedim uz čaj od mente, i gledam kroz prozor s nadom u svom srcu da nećeš zakasniti. Prvi izlazak i još da kasniš? Hah, pa odmah bi otišla, nebi te čekala ni tri minute duže. Zamišljam te plave oči, te modre oči u čije luke uplovim trenutka kad ih ugledam. Usred mog monologa, eto i tebe. Dok otvaraš vrata i stresaš snijeg sa ramena pogledom me tražiš u mračnom kutku kavane. Mahnula sam, a ti se u sekundi ozariš i doletiš za stol. Tvoj se čaj već polako hladio, ali tebe to nije smetalo. Čitavu noć si me držao za ruku i tako otmjeno govorio o svom poslu, maštarijama i željama. Nakon savršenog poljupca za laku noć, skakala sam do kuće. Hladnoća mi nije dodirivala kožu, tama me nije strašila jer sam znala da odsad ima netko ko će paziti na mene.Ni slutila tada nisam kakav me pakao čeka. Kakve će mi grozote život donijeti s tobom.
Savršena godina je prošla dok ti nisi pokazao svoje pravo lice. Prvi put kada si podigao ruku na mene, znala sam da će se sve promjeniti. Znala sam, ali ipak nekako to nisam htjela prihvatiti. Bila sam slijepa od svoje ljubavi da vidim išta osim tebe. Tvog lica. Tvojih očiju i usana. Primila sam taj udarac i mislila sam da sam stvarno ja kriva. Da sam ja zeznula stvar, da sam ja započela svađu. Okrenula sam se i zaspala, a u toku noći si se jednostavno okrenuo natrag i zagrlio me, i to mi je postao najdraži osjećaj na svijetu. Ujutro je sve bilo po starom, kao da se sinoć ništa nije dogodilo. Ljubio si me, mazio i pazio (možda čak i previše).
Nismo se mi svađali često, ne. Možda jednom mjesečno ili čak manje. No svaka svađa je postajala sve oštrija, sve luđa i sve bolnija. Svaki put si bio sve gori, sve jači i sve hladnokrvniji. Kao da bi ti duša nestala u tom trenutku. A izjutra, opet sve kao i prije. Poljupci, zagrljaji, slatki nadimci i smijeh. Nisam se usudila ni spomenuti sinoćnje događaje jer sam se bojala da se ne ponove. Bilo me je strah onog najgoreg, kao i svaku drugu ženu. A tada, postalo je sve češće. Svaka večer je postala nepodnošljiva, a bolovi bi bili nesnosni. Sve dok se nije dogodilo ono čega sam se pribojavala. Bio si bjesniji nego ikada prije, ali i dalje bi uplovila u mirnu luku tvojih očiju dok bi stajao iznad mene i vikao. Sjećam se one iskre ljutnje svaki put kada bi pokušala progovoriti. Ta iskra mi je davala upozorenje. Ali i dalje, nisam te ostavljala. Nisam odlazila, ljutila se niti govorila ikome o tome što mi se događa. Neznam da li me je bilo sram ili sam se nadala promjeni. Glupa ja, heh.
Vratio si se iz trgovine, a ja sam sjedila na kauču. Bio si ljut i nemoguć. Krenulo je, a ja sam se samo izmicala. Udarac za udarcem, vena na čelu ti je od ljutnje postala veličine mojih masnica. I još jedan udarac, pa onda tajac. Opet udarac, onda vrištanje, deranje i zapovijedanje. Plakala sam. Ne od bolova, nije me bilo briga ni za krvarenje ni za mogući prijelom ruke. Plakala sam od tuge što se osoba koju obožavam pretvorila u čudovište. I opet udarac. I još jedan. Kada si ugledao da krvarim, više nisi mogao prestati. Te kapi krvi su u tebi probudile zvijer. Znam da nisi htjeo. Opraštam ti. Ali nisi mogao stati. Moja kosa ti je bila pri ruci, uhvatio si me i počeo snažno udarati od pod. Sa svakim udarcem meni su se mjenjale slike pred očima. Prva je bila naša buduća svadba. Bože, kako sam trebala biti lijepa. Udarac. Druga je bila moja obitelj, kako plače od sreće kada su saznali da sam trudna. Udarac. Treća je bila slika tvoje majke kada prvi put primi unuka u ruke. Udarac. Tada, magla. Ništa osim magle. Bila su još dva udarca a tada sam se prestala micati. Ti si se ustao, zapalio cigaretu i otišao. Pozvao hitnu i samo nestao.
Hladna zimska noć, stara kavana u kojoj samo čuješ pucketanje vatre iz otvorene peći. Predivan romantični ugođaj. Sjedim uz čaj od mente, i gledam kroz prozor s nadom u svom srcu da nećeš zakasniti. Prvi izlazak i još da kasniš? Hah, pa odmah bi otišla, nebi te čekala ni tri minute duže. Zamišljam te plave oči, te modre oči u čije luke uplovim trenutka kad ih ugledam. Usred mog monologa, eto i tebe. Dok otvaraš vrata i stresaš snijeg sa ramena pogledom me tražiš u mračnom kutku kavane. Mahnula sam, a ti se u sekundi ozariš i doletiš za stol. Tvoj se čaj već polako hladio, ali tebe to nije smetalo. Čitavu noć si me držao za ruku i tako otmjeno govorio o svom poslu, maštarijama i željama. Nakon savršenog poljupca za laku noć, skakala sam do kuće. Hladnoća mi nije dodirivala kožu, tama me nije strašila jer sam znala da odsad ima netko ko će paziti na mene.Ni slutila tada nisam kakav me pakao čeka. Kakve će mi grozote život donijeti s tobom.
Savršena godina je prošla dok ti nisi pokazao svoje pravo lice. Prvi put kada si podigao ruku na mene, znala sam da će se sve promjeniti. Znala sam, ali ipak nekako to nisam htjela prihvatiti. Bila sam slijepa od svoje ljubavi da vidim išta osim tebe. Tvog lica. Tvojih očiju i usana. Primila sam taj udarac i mislila sam da sam stvarno ja kriva. Da sam ja zeznula stvar, da sam ja započela svađu. Okrenula sam se i zaspala, a u toku noći si se jednostavno okrenuo natrag i zagrlio me, i to mi je postao najdraži osjećaj na svijetu. Ujutro je sve bilo po starom, kao da se sinoć ništa nije dogodilo. Ljubio si me, mazio i pazio (možda čak i previše).
Nismo se mi svađali često, ne. Možda jednom mjesečno ili čak manje. No svaka svađa je postajala sve oštrija, sve luđa i sve bolnija. Svaki put si bio sve gori, sve jači i sve hladnokrvniji. Kao da bi ti duša nestala u tom trenutku. A izjutra, opet sve kao i prije. Poljupci, zagrljaji, slatki nadimci i smijeh. Nisam se usudila ni spomenuti sinoćnje događaje jer sam se bojala da se ne ponove. Bilo me je strah onog najgoreg, kao i svaku drugu ženu. A tada, postalo je sve češće. Svaka večer je postala nepodnošljiva, a bolovi bi bili nesnosni. Sve dok se nije dogodilo ono čega sam se pribojavala. Bio si bjesniji nego ikada prije, ali i dalje bi uplovila u mirnu luku tvojih očiju dok bi stajao iznad mene i vikao. Sjećam se one iskre ljutnje svaki put kada bi pokušala progovoriti. Ta iskra mi je davala upozorenje. Ali i dalje, nisam te ostavljala. Nisam odlazila, ljutila se niti govorila ikome o tome što mi se događa. Neznam da li me je bilo sram ili sam se nadala promjeni. Glupa ja, heh.
Vratio si se iz trgovine, a ja sam sjedila na kauču. Bio si ljut i nemoguć. Krenulo je, a ja sam se samo izmicala. Udarac za udarcem, vena na čelu ti je od ljutnje postala veličine mojih masnica. I još jedan udarac, pa onda tajac. Opet udarac, onda vrištanje, deranje i zapovijedanje. Plakala sam. Ne od bolova, nije me bilo briga ni za krvarenje ni za mogući prijelom ruke. Plakala sam od tuge što se osoba koju obožavam pretvorila u čudovište. I opet udarac. I još jedan. Kada si ugledao da krvarim, više nisi mogao prestati. Te kapi krvi su u tebi probudile zvijer. Znam da nisi htjeo. Opraštam ti. Ali nisi mogao stati. Moja kosa ti je bila pri ruci, uhvatio si me i počeo snažno udarati od pod. Sa svakim udarcem meni su se mjenjale slike pred očima. Prva je bila naša buduća svadba. Bože, kako sam trebala biti lijepa. Udarac. Druga je bila moja obitelj, kako plače od sreće kada su saznali da sam trudna. Udarac. Treća je bila slika tvoje majke kada prvi put primi unuka u ruke. Udarac. Tada, magla. Ništa osim magle. Bila su još dva udarca a tada sam se prestala micati. Ti si se ustao, zapalio cigaretu i otišao. Pozvao hitnu i samo nestao.
Mjesecima sam ležala sa samo tom maglom pred
očima, sve dok nisi došao. Uzeo si me s kreveta i počeo me moliti za oprost. Kleo
si se da ćeš se promjeniti i da više nikada nećeš povisiti glas na mene. Obećavao
si mi brda i doline, samo da se vratim i još jednom te zagrlim. Otvorila sam
oči i uplovila u luku. Još taj jedan jedini, zadnji put. Promatrala sam kako na
nebo tvojih očiju pristižu tmurni oblaci. Jedva sam, nerazgovijetno, uspila
promrmljati ''oprost traži od Boga, ja s tim ništa nemam...'' i onda jedna duga
pauza. Mnogo magle pred očima, i jedna crna točkica. Išla sam prema toj
točkici, a kad je postala toliko velika da je više nisam mogla vidjeti samo sam
na jedno pomislila. Ljubav je umrla u
tvom naručju dušo...
Zaustavimo nasilje nad ženama! Dana 25. Studenog svake godine svi zastanimo na minutu i pomolimo se za sve žrtve nasilja nad ženama. Žene nisu krive za nasilje koje trpe, nebitno koliko velika, greška NIJE razlog za udarce...
Zaustavimo nasilje nad ženama! Dana 25. Studenog svake godine svi zastanimo na minutu i pomolimo se za sve žrtve nasilja nad ženama. Žene nisu krive za nasilje koje trpe, nebitno koliko velika, greška NIJE razlog za udarce...
petak, 12. prosinca 2014.
Ulica brijestova 13b
Matko je ležerno ušetao u ured. U friško ispeglanom odijelu, ali kao i uvijek, ne obrijan i
raščupane kose. Do danas je svaki dan dolazio na posao savršen. To se nastavilo tako mjesecima.
Uvijek u istom, ispeglanom odijelu, i nikad obrijan i čiste kose. Obični čovjek bi pomislio da
je on samo jedan modno-osviješteni beskućnik. Tako naočit i zgodan uvijek je plijenio pažnju. Donedavno je na posao dolazio autom no prestao je. Sada dolazi pješke, po kiši, suncu, snijegu... Čudno, ali upravo tom samozatajnošću je natjerao skoro svaku djevojku iz ureda da se zaljubi u njega.
Radio je tu već godinama dok se nismo već malo zapitali o njemu. Odakle je, gdje živi.. Tko je on uopće?! Odlučili smo saznati odgovor na to pitanje te smo otišli kod direktora. Gospodin Dino nam je objasnio da je to njegov nećak i da ga je zbog nekih problema bio primoran zaposliti. Rekao je da nema obitelj, i da na Badnjak puni 30 godina te da mu zbog toga želi prirediti zabavu u uredu. Zamolio nas je da malo popričamo s njim i saznamo kakvu muziku, hranu i piće voli. Dan nakon tog razgovora smo ga pozvali u obližnji bar s nama, i tako se stvorila tradicija. Svaki dan iza posla smo bili u istom baru, za istim stolom, pili isto piće. Nikada nije dao da mi platimo račun, iako je on imao najnižu plaću i najniži položaj u tvrtki. Uvijek smo ga zapitkivali sitnice o njegovom životu. Otkrio nam je samo to da je izgubio ženu i kćer zbog pijanom vozača, te da od tada više ne želi voziti. Tada se pokupio i otišao, bez iti jedne emocije.
Od tog razgovora smo se bojali njegovog dolaska na posao. Sve je postalo jako čudno, dok je u uredu vladao tužan, tih i tmuran ugođaj. Neko vrijeme čak nije ni dolazio u ured, a nikome se nije javljao na mobitel, te smo nakon nekog vremena prestali. Pojavio se ipak, 23. prosinca. Tako lijep, tako savršen! Obrijan, svježe ošišan i u novom crnom odijelu. Pravi ženski san. Pitala sam ga što planira za rođendan, a on se toliko uzrujao i pred svim suradnicima je viknuo: ''Ništa!! Sa vama ništa, ne dolazite u moj dom!'' Našli smo direktora i zamolili ga da nam da Makovu adresu. Bar da mu odnesemo poklone, ukrase i tortu koje smo pripremili za sutra. Dino je bio dobre volje tog dana, rekao da živi u Ulici brijestova 13b, te izrazio želju da i on pođe sa nama.
Na Badnjak smo se svi potrpali u Dinov karavan i krenuli prema obližnjem gradiću u kojem se nalazi Ulica brijestova. Vožnja se činila tako duga, kao da se satima vozimo. Izgledalo je kao da smo izgubljene. Napokon smo došli u mali gradić koji je bio prekriven snijegom. Pošto su table na ulici zbog snijega postale nečitke, zaustavili smo nekog prolaznika i pitali ga za put prema Ulici brijestova. On nas je samo čudno pogledao, i užurbanim korakom krenuo dalje. Žurio je kao da je vidjeo duha. Svi smo se zabekeznuto pogledali i ušutili. Odjednom je sve utišalo. Božićne pjesme na radiu kao da su prestale svirati, crkvena zvona se više nisu čula u daljini, a snijeg više nije padao.
Napokon smo našli Ulicu, a ona je izgledala kao da rat još uvijek traje. Sve su kuće bile razrušene, ceste uopće nije bilo, a jedino što je osvjetljavalo put su bila duga svjetla karavana. Odjednom je postalo toliko hladno. Napokon smo došli do broja 13b, i imali smo što vidjeti. Očekivavši kuću, ostali smo zaprepašteni kada smo umjesto nje ugledali groblje. Sve što se u daljini vidjelo, ličilo je na neku mrlju. Pogledavši malo bolje razaznali smo Matkov obris ispred kapelice. Čulo se samo ubrzano kucanje naših srca i rad motora u karavanu...
raščupane kose. Do danas je svaki dan dolazio na posao savršen. To se nastavilo tako mjesecima.
Uvijek u istom, ispeglanom odijelu, i nikad obrijan i čiste kose. Obični čovjek bi pomislio da
je on samo jedan modno-osviješteni beskućnik. Tako naočit i zgodan uvijek je plijenio pažnju. Donedavno je na posao dolazio autom no prestao je. Sada dolazi pješke, po kiši, suncu, snijegu... Čudno, ali upravo tom samozatajnošću je natjerao skoro svaku djevojku iz ureda da se zaljubi u njega.
Radio je tu već godinama dok se nismo već malo zapitali o njemu. Odakle je, gdje živi.. Tko je on uopće?! Odlučili smo saznati odgovor na to pitanje te smo otišli kod direktora. Gospodin Dino nam je objasnio da je to njegov nećak i da ga je zbog nekih problema bio primoran zaposliti. Rekao je da nema obitelj, i da na Badnjak puni 30 godina te da mu zbog toga želi prirediti zabavu u uredu. Zamolio nas je da malo popričamo s njim i saznamo kakvu muziku, hranu i piće voli. Dan nakon tog razgovora smo ga pozvali u obližnji bar s nama, i tako se stvorila tradicija. Svaki dan iza posla smo bili u istom baru, za istim stolom, pili isto piće. Nikada nije dao da mi platimo račun, iako je on imao najnižu plaću i najniži položaj u tvrtki. Uvijek smo ga zapitkivali sitnice o njegovom životu. Otkrio nam je samo to da je izgubio ženu i kćer zbog pijanom vozača, te da od tada više ne želi voziti. Tada se pokupio i otišao, bez iti jedne emocije.
Od tog razgovora smo se bojali njegovog dolaska na posao. Sve je postalo jako čudno, dok je u uredu vladao tužan, tih i tmuran ugođaj. Neko vrijeme čak nije ni dolazio u ured, a nikome se nije javljao na mobitel, te smo nakon nekog vremena prestali. Pojavio se ipak, 23. prosinca. Tako lijep, tako savršen! Obrijan, svježe ošišan i u novom crnom odijelu. Pravi ženski san. Pitala sam ga što planira za rođendan, a on se toliko uzrujao i pred svim suradnicima je viknuo: ''Ništa!! Sa vama ništa, ne dolazite u moj dom!'' Našli smo direktora i zamolili ga da nam da Makovu adresu. Bar da mu odnesemo poklone, ukrase i tortu koje smo pripremili za sutra. Dino je bio dobre volje tog dana, rekao da živi u Ulici brijestova 13b, te izrazio želju da i on pođe sa nama.
Na Badnjak smo se svi potrpali u Dinov karavan i krenuli prema obližnjem gradiću u kojem se nalazi Ulica brijestova. Vožnja se činila tako duga, kao da se satima vozimo. Izgledalo je kao da smo izgubljene. Napokon smo došli u mali gradić koji je bio prekriven snijegom. Pošto su table na ulici zbog snijega postale nečitke, zaustavili smo nekog prolaznika i pitali ga za put prema Ulici brijestova. On nas je samo čudno pogledao, i užurbanim korakom krenuo dalje. Žurio je kao da je vidjeo duha. Svi smo se zabekeznuto pogledali i ušutili. Odjednom je sve utišalo. Božićne pjesme na radiu kao da su prestale svirati, crkvena zvona se više nisu čula u daljini, a snijeg više nije padao.
Napokon smo našli Ulicu, a ona je izgledala kao da rat još uvijek traje. Sve su kuće bile razrušene, ceste uopće nije bilo, a jedino što je osvjetljavalo put su bila duga svjetla karavana. Odjednom je postalo toliko hladno. Napokon smo došli do broja 13b, i imali smo što vidjeti. Očekivavši kuću, ostali smo zaprepašteni kada smo umjesto nje ugledali groblje. Sve što se u daljini vidjelo, ličilo je na neku mrlju. Pogledavši malo bolje razaznali smo Matkov obris ispred kapelice. Čulo se samo ubrzano kucanje naših srca i rad motora u karavanu...
ponedjeljak, 15. rujna 2014.
Bolnički prozor
Dva dječaka, obadvojica teško bolesna, su bili smješteni u istu sobu na pedijatriji. Jedan od njih dvojice, onaj koji je ležao na krevetu do prozora, je sjedio sat vremena dnevno, a dugi dječak se nije smio ustajati iz svog kreveta. Njemu je smetalo sunce pa su zastori uvijek bili navučeni. Dječaci su neprestano pričali. O igračkama, školi, roditeljima, prijateljima, slatkišima, djevojčicama.. Svako popodne kada bi dječak sjedio bi kolegi pričao o tome što sve vidi kroz prozor. Drugi dječak se veselio tim satovima svaki dan, kada bi njegova bolest nestala a život bi mu bio sretniji. aktivnosti i boja vanjskog svijeta ga je oduševljavala, iako je nije mogao vidjeti. Prozor je gledao na park sa prekrasnim jezerom. Patke i labudovi su plivali dok su djeca puštala svoje papirnate brodice. Zaljubljeni parovi su šetali rukom pod ruku, kroz cvijeće svih duginih boja. Stara stabla su obogaćivala pejzaž, i prekrasan pogled silueta zgrada na horizontu.Kako je dječak sve opisivao i do najsitnijeg detalja, prijatelj bi mu zatvorio oči i zamišljao te scene. Jednog toplog posljepodneva dječak je opisivao paradu koja je upravo prolazila. Iako on nije mogao čuti glazbu, vidio ih je u svojim mislima točno onako kako ih je dječak i opisao. Jednog jutra, kada je sestra donijela doručak, pronašla je beživotno tijelo dječaka do prozora. To je njegovog prijatelja slomilo. Sestra je pozvala drugo osoblje da odnesu tijelo u mrtvačnicu. Čim je se činilo prigodnim, dječak je pitao sestru može li ga prebaciti na krevet do prozora. Ona je bila sretna i pomogla mu je. Čim ga je smjestila i uvjerila se da mu je udobno okrenula se. Polako i vrlo bolno, dječak je se podigao na jedan lakat i polako odgrnuo zastor da prvi put vidi te prekrasne prizore svojim očima. Polako se okrenuo i sa vidljivom tugom u očima i suzom na obrazu je pogledao u prazan krevet do svog. Zastao je i nije vjerovao svojim očima. Prozor je gledao u prazan zid. Dječak je zaplakao i pitao sestru zašto mu je pokojni prijatelj lagao. Zašto mu je govorio sve te prekrasne stvari kada tu nije bilo ničega. Sestra mu je odgovorila da je taj dječak bio slijep i nikako nije mogao znati da je tu zid. Rekla je; '' Možda je sve to govorio samo da te ohrabri...''
Istina je da su bolnički zidovi čuli iskrenije molitve od crkvenih, i vidjeli tužnije rastanke od onih na aerodromu. :(
Istina je da su bolnički zidovi čuli iskrenije molitve od crkvenih, i vidjeli tužnije rastanke od onih na aerodromu. :(
srijeda, 8. siječnja 2014.
Božićna noćna mora
Lagani, tupi udarci odjekivali su za njegovima dok je kroz puste ulice žurio kući, uz pojavu sve gušćih pahulja. Ti koraci su ubrzavali kada je on ubrzavao, i usporavali kada je on usporavao. Kao da su ga pratili.. Bilo je jezivo. Proklinjao je sam sebe sto se vraćao s Ponoćke sam, a kuća je bila udaljena još kilometrima. Inače ne toliki vjernik, neženju srednjih godina je sada uhvatila želja da još jednom čuje crkveni zbor kako pjeva božićne pjesme. Zažalio je svoju odluku što je išao na misu na drugi kraj grada dok je prolazio pored strašnih, mračnih kuća, a tragovi u snijegu su ga još uvijek pratili…Kako su koraci bili sve glasniji, on je ubrzavao kući. Napokon je skrenuo u svoju ulicu, i bio je presretan kada je ugledao svoju kuću. Skrenuo je iza ugla i počeo otključavati vrata. Okrenuo se i ostao zbunjen kada je vidio da koraka više nema. Na brzinu je uletio u kuću, is kidajući kaput shvatio je da je suh. A mogao se zakleti da je padao gust snijeg kada je tek krenuo iz crkve! Kao da je hodao u nekom balonu suhog i toplog zraka, gdje ga ništa nije moglo dodirnuti. Kada je prošao kroz predsoblje, shvatio je da iz dnevne sobe dopire lagano žućkasto svjetlo kamina. Možda je njegova pomoćnica zapalila vatru očekujući njegov povratak, tko zna.. No, kada je ušao, čekalo ga je pravo iznenađenje. Njegov stari prijatelj Mark mu je došao u posjet. Nisu se vidjeli godinama. Odmah mu je poletio u zagrljaj i započeli su priču… razgovarali su o svemu što im se dogodilo u proteklih 11 godina. Sigurno su prošli sati kroz priču, dok se on nije sjetio ponuditi prijatelja Božičnom večerom. Prijatelj je ponudu odmah prihvatio, te se on ispričao i otišao u kuhinju. Donio je dva pretrpana tanjura ii dvije čaše piva. Sjeli su i odmah nagnurli na jelo. Obadvojica su prešla dug put te večeri… Poslije večere su još neko vrijeme pričali, i onda su shvatili da je vrijeme za spavanje, ponoć je već davno prošla. Uputio je Marka prema gostinjskoj sobi, i sam se zaputio u krevet. Na božićno jutro je pohitao u gostinjsku sobu da prvi čestita Božić svom prijatelju, no njega tamo nije bilo. Krevet je bio nedirnut, kao da već danima nitko u njemu nije spavao. Uhvatio ga je neki osjećaj jeze i sablasti dok je se spuštao niz stepenice prema dnevnoj sobi. Ušao je, i zastao. Ostao je bez daha na trenutak. Jedan tanjur je i dalje bio pun hrane, a čaša piva također puna. U kaminu nije bilo nikakve naznake vatre ni pepela. Nije mogao vjerovati, bio je izvan sebe. Dozvao je pomoćnicu i pitao ju za njega. Ona nije uspjela ni progovoriti, kada se začulo zvono na vratima. Pojurio je prema ulaznim vratima kroz predsoblje i otvorio vrata. Ispred je bio stari, mrzovoljni poštar. Uručio mu je telegram i sa naznakom sarkazma čestitao Božić. Ljutito se okrenuo i pošao kući, jer je samo zbog njegovog telegrama morao ići na posao. Uzeo je telegram u ruke, sjeo na kauč i počeo ga prevrtati među prstima. Otvorio ga je, i nije vjerovao što čita. Obitelj njegovog dragog prijatelja Marka mu javlja da je on sinoć, oko ponoći, preminuo od neizlječive bolesti. Telegram mu je isao iz ruku, a kada je on shvatio što se zapravo događalo prethodne noći.. pao je i on.
Posvećeno mom frendu, anti, koji je zaželio da napišem nešto za njeg. :)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
