Ljubav je umrla u
tvom naručju dušo. Da dragi, tebi govorim.
Hladna zimska noć, stara kavana u kojoj samo čuješ pucketanje vatre iz otvorene peći. Predivan romantični ugođaj. Sjedim uz čaj od mente, i gledam kroz prozor s nadom u svom srcu da nećeš zakasniti. Prvi izlazak i još da kasniš? Hah, pa odmah bi otišla, nebi te čekala ni tri minute duže. Zamišljam te plave oči, te modre oči u čije luke uplovim trenutka kad ih ugledam. Usred mog monologa, eto i tebe. Dok otvaraš vrata i stresaš snijeg sa ramena pogledom me tražiš u mračnom kutku kavane. Mahnula sam, a ti se u sekundi ozariš i doletiš za stol. Tvoj se čaj već polako hladio, ali tebe to nije smetalo. Čitavu noć si me držao za ruku i tako otmjeno govorio o svom poslu, maštarijama i željama. Nakon savršenog poljupca za laku noć, skakala sam do kuće. Hladnoća mi nije dodirivala kožu, tama me nije strašila jer sam znala da odsad ima netko ko će paziti na mene.Ni slutila tada nisam kakav me pakao čeka. Kakve će mi grozote život donijeti s tobom.
Savršena godina je prošla dok ti nisi pokazao svoje pravo lice. Prvi put kada si podigao ruku na mene, znala sam da će se sve promjeniti. Znala sam, ali ipak nekako to nisam htjela prihvatiti. Bila sam slijepa od svoje ljubavi da vidim išta osim tebe. Tvog lica. Tvojih očiju i usana. Primila sam taj udarac i mislila sam da sam stvarno ja kriva. Da sam ja zeznula stvar, da sam ja započela svađu. Okrenula sam se i zaspala, a u toku noći si se jednostavno okrenuo natrag i zagrlio me, i to mi je postao najdraži osjećaj na svijetu. Ujutro je sve bilo po starom, kao da se sinoć ništa nije dogodilo. Ljubio si me, mazio i pazio (možda čak i previše).
Nismo se mi svađali često, ne. Možda jednom mjesečno ili čak manje. No svaka svađa je postajala sve oštrija, sve luđa i sve bolnija. Svaki put si bio sve gori, sve jači i sve hladnokrvniji. Kao da bi ti duša nestala u tom trenutku. A izjutra, opet sve kao i prije. Poljupci, zagrljaji, slatki nadimci i smijeh. Nisam se usudila ni spomenuti sinoćnje događaje jer sam se bojala da se ne ponove. Bilo me je strah onog najgoreg, kao i svaku drugu ženu. A tada, postalo je sve češće. Svaka večer je postala nepodnošljiva, a bolovi bi bili nesnosni. Sve dok se nije dogodilo ono čega sam se pribojavala. Bio si bjesniji nego ikada prije, ali i dalje bi uplovila u mirnu luku tvojih očiju dok bi stajao iznad mene i vikao. Sjećam se one iskre ljutnje svaki put kada bi pokušala progovoriti. Ta iskra mi je davala upozorenje. Ali i dalje, nisam te ostavljala. Nisam odlazila, ljutila se niti govorila ikome o tome što mi se događa. Neznam da li me je bilo sram ili sam se nadala promjeni. Glupa ja, heh.
Vratio si se iz trgovine, a ja sam sjedila na kauču. Bio si ljut i nemoguć. Krenulo je, a ja sam se samo izmicala. Udarac za udarcem, vena na čelu ti je od ljutnje postala veličine mojih masnica. I još jedan udarac, pa onda tajac. Opet udarac, onda vrištanje, deranje i zapovijedanje. Plakala sam. Ne od bolova, nije me bilo briga ni za krvarenje ni za mogući prijelom ruke. Plakala sam od tuge što se osoba koju obožavam pretvorila u čudovište. I opet udarac. I još jedan. Kada si ugledao da krvarim, više nisi mogao prestati. Te kapi krvi su u tebi probudile zvijer. Znam da nisi htjeo. Opraštam ti. Ali nisi mogao stati. Moja kosa ti je bila pri ruci, uhvatio si me i počeo snažno udarati od pod. Sa svakim udarcem meni su se mjenjale slike pred očima. Prva je bila naša buduća svadba. Bože, kako sam trebala biti lijepa. Udarac. Druga je bila moja obitelj, kako plače od sreće kada su saznali da sam trudna. Udarac. Treća je bila slika tvoje majke kada prvi put primi unuka u ruke. Udarac. Tada, magla. Ništa osim magle. Bila su još dva udarca a tada sam se prestala micati. Ti si se ustao, zapalio cigaretu i otišao. Pozvao hitnu i samo nestao.
Hladna zimska noć, stara kavana u kojoj samo čuješ pucketanje vatre iz otvorene peći. Predivan romantični ugođaj. Sjedim uz čaj od mente, i gledam kroz prozor s nadom u svom srcu da nećeš zakasniti. Prvi izlazak i još da kasniš? Hah, pa odmah bi otišla, nebi te čekala ni tri minute duže. Zamišljam te plave oči, te modre oči u čije luke uplovim trenutka kad ih ugledam. Usred mog monologa, eto i tebe. Dok otvaraš vrata i stresaš snijeg sa ramena pogledom me tražiš u mračnom kutku kavane. Mahnula sam, a ti se u sekundi ozariš i doletiš za stol. Tvoj se čaj već polako hladio, ali tebe to nije smetalo. Čitavu noć si me držao za ruku i tako otmjeno govorio o svom poslu, maštarijama i željama. Nakon savršenog poljupca za laku noć, skakala sam do kuće. Hladnoća mi nije dodirivala kožu, tama me nije strašila jer sam znala da odsad ima netko ko će paziti na mene.Ni slutila tada nisam kakav me pakao čeka. Kakve će mi grozote život donijeti s tobom.
Savršena godina je prošla dok ti nisi pokazao svoje pravo lice. Prvi put kada si podigao ruku na mene, znala sam da će se sve promjeniti. Znala sam, ali ipak nekako to nisam htjela prihvatiti. Bila sam slijepa od svoje ljubavi da vidim išta osim tebe. Tvog lica. Tvojih očiju i usana. Primila sam taj udarac i mislila sam da sam stvarno ja kriva. Da sam ja zeznula stvar, da sam ja započela svađu. Okrenula sam se i zaspala, a u toku noći si se jednostavno okrenuo natrag i zagrlio me, i to mi je postao najdraži osjećaj na svijetu. Ujutro je sve bilo po starom, kao da se sinoć ništa nije dogodilo. Ljubio si me, mazio i pazio (možda čak i previše).
Nismo se mi svađali često, ne. Možda jednom mjesečno ili čak manje. No svaka svađa je postajala sve oštrija, sve luđa i sve bolnija. Svaki put si bio sve gori, sve jači i sve hladnokrvniji. Kao da bi ti duša nestala u tom trenutku. A izjutra, opet sve kao i prije. Poljupci, zagrljaji, slatki nadimci i smijeh. Nisam se usudila ni spomenuti sinoćnje događaje jer sam se bojala da se ne ponove. Bilo me je strah onog najgoreg, kao i svaku drugu ženu. A tada, postalo je sve češće. Svaka večer je postala nepodnošljiva, a bolovi bi bili nesnosni. Sve dok se nije dogodilo ono čega sam se pribojavala. Bio si bjesniji nego ikada prije, ali i dalje bi uplovila u mirnu luku tvojih očiju dok bi stajao iznad mene i vikao. Sjećam se one iskre ljutnje svaki put kada bi pokušala progovoriti. Ta iskra mi je davala upozorenje. Ali i dalje, nisam te ostavljala. Nisam odlazila, ljutila se niti govorila ikome o tome što mi se događa. Neznam da li me je bilo sram ili sam se nadala promjeni. Glupa ja, heh.
Vratio si se iz trgovine, a ja sam sjedila na kauču. Bio si ljut i nemoguć. Krenulo je, a ja sam se samo izmicala. Udarac za udarcem, vena na čelu ti je od ljutnje postala veličine mojih masnica. I još jedan udarac, pa onda tajac. Opet udarac, onda vrištanje, deranje i zapovijedanje. Plakala sam. Ne od bolova, nije me bilo briga ni za krvarenje ni za mogući prijelom ruke. Plakala sam od tuge što se osoba koju obožavam pretvorila u čudovište. I opet udarac. I još jedan. Kada si ugledao da krvarim, više nisi mogao prestati. Te kapi krvi su u tebi probudile zvijer. Znam da nisi htjeo. Opraštam ti. Ali nisi mogao stati. Moja kosa ti je bila pri ruci, uhvatio si me i počeo snažno udarati od pod. Sa svakim udarcem meni su se mjenjale slike pred očima. Prva je bila naša buduća svadba. Bože, kako sam trebala biti lijepa. Udarac. Druga je bila moja obitelj, kako plače od sreće kada su saznali da sam trudna. Udarac. Treća je bila slika tvoje majke kada prvi put primi unuka u ruke. Udarac. Tada, magla. Ništa osim magle. Bila su još dva udarca a tada sam se prestala micati. Ti si se ustao, zapalio cigaretu i otišao. Pozvao hitnu i samo nestao.
Mjesecima sam ležala sa samo tom maglom pred
očima, sve dok nisi došao. Uzeo si me s kreveta i počeo me moliti za oprost. Kleo
si se da ćeš se promjeniti i da više nikada nećeš povisiti glas na mene. Obećavao
si mi brda i doline, samo da se vratim i još jednom te zagrlim. Otvorila sam
oči i uplovila u luku. Još taj jedan jedini, zadnji put. Promatrala sam kako na
nebo tvojih očiju pristižu tmurni oblaci. Jedva sam, nerazgovijetno, uspila
promrmljati ''oprost traži od Boga, ja s tim ništa nemam...'' i onda jedna duga
pauza. Mnogo magle pred očima, i jedna crna točkica. Išla sam prema toj
točkici, a kad je postala toliko velika da je više nisam mogla vidjeti samo sam
na jedno pomislila. Ljubav je umrla u
tvom naručju dušo...
Zaustavimo nasilje nad ženama! Dana 25. Studenog svake godine svi zastanimo na minutu i pomolimo se za sve žrtve nasilja nad ženama. Žene nisu krive za nasilje koje trpe, nebitno koliko velika, greška NIJE razlog za udarce...
Zaustavimo nasilje nad ženama! Dana 25. Studenog svake godine svi zastanimo na minutu i pomolimo se za sve žrtve nasilja nad ženama. Žene nisu krive za nasilje koje trpe, nebitno koliko velika, greška NIJE razlog za udarce...
Just... Wow... I could never believe that someone would understand my point of view
OdgovoriIzbrišiEnough with the frikin' 23 ;)
ur ingriš suks :D nevertheless you are waht you choose to be today, not what youve chosen to be before
OdgovoriIzbriši23
U suck! Teach me brotha' :P
OdgovoriIzbrišiIs that sentence a review on the new story or what ? -.-
Ne zašto?
OdgovoriIzbrišiali imam nešto interesantno, ali ces poruku morat sama shvatiti.
"Danas je umrla mama. Ili možda jučer. Ne znam. ” Jedna od dražih
23
stranac.. ? cemu to gospodine23
OdgovoriIzbrišiNeke tajne ne moraju biti otkrivene, neke stranice ne moraju biti pročitane..Možda i previše ovakvog dopisivanja. Do daljnjeg, zbogom i sretno!
OdgovoriIzbriši"It is not in the stars to hold our destiny but in ourselves" (shakespeare ako se ne varam)
"It is in your moments of decision that your destiny is shaped!"
One and only 23
“Thank you for coming into my life and giving me joy, thank you for being my friend and receiving my love in return. Thank you for the memories I will cherish forever. But most of all, thank you for showing me that there will come a time when I can eventually let you go. ”
OdgovoriIzbrišiThank you, one and only