subota, 21. prosinca 2013.

Osmijeh malog anđela

Bili su prvi dani zime, nekako baš kao i sada. Te je noći majka stajala pored mog kreveta, uostalom kao i svake noći. Tek toliko da se uvjeri da sam pokrivena jer sam prilično nemirno znala spavati. Poravnala je malo pokrivač, pogladila me po kosi i sagnula se da me nježno poljubi u čelo. Blaga mjesečeva svjetlost koja je dopirala s prozora u tome joj je trenutku otkrila smiješak na mom licu.Poljubila me je ne pridajući neku važnost tome, no ja sam se i dalje smješkala. Zagledala se u moje lice ne bi li se uvjerila da spavam. Oči su mi bile nepomično sklopljene, lice toplo od sna, a usne. Razvučene u osmjeh. Nasmiješila se i ona, onako slučajno i pogledala na gornji krevet gdje je spavala starija sestra- Megy. Tek toliko da se uvjeri da je pokrivena iako je ona, za razliku od mene, prilično mirno spavala. Ona ista mjesečeva svjetlost koja se poigravala sjenama u sobi, i na njenom je licu otkrivala isti onakav smiješak kakvog sam na svom licu imala ja.
- Hm... Obje nešto lijepo sanjaju. - pomislila je majka i već htjela izaći iz naše sobe, kad je na svojim usnama osjetila neki sasvim blagi povjetarac, kao da je nečiji dah tu pored njenog obraza. Zastala je dodirujući rukom usne i obraz. Nešto ju je vuklo da se okrene natrag prema krevetima. Mjesečeva se svjetlost poigravala sjenama. Izgledalo je kao da neko maleno biće stoji tu pored naših uzglavlja. Zapravo...ne stoji, već kao da lebdi. I pruža ruke prema njoj. Stajala je kao ukopana nasred sobe i promatrala taj čudan prizor, no nakon nekoliko trenutaka sjenke su se pomakle. Na našim je licima još uvijek blistao smiješak, a neobična sjenovita spodoba lebdjela tu ispred majke. Učinilo joj se da raspoznaje dva malena blistava oka i osmjeh na malenom lišcu, tako poznatom. I srce joj se stisnulo u tome trenu, a niz obraz kliznula suza. - Ne, ne želim sad opet misliti o tome.- rekla je tiho sama sebi i izašla iz naše sobe.
Krenula je sporim korakom prema svojoj sobi, uvjeravajući samu sebe da je to bila samo igra sjenki i ništa više. Legla je u topli krevet i slušala očevo ravnomjerno disanje nadajući se da će tako lakše zaspati. Prolazile su minute i minute, no zaspati nije mogla. Oteglo se vrijeme kao cijela vječnost. Kroz misli su joj prolazile slike onoga zimskoga predbožićnoga dana kada je njena obitelj trebala postati veća za još jednog člana. Prisjećala se toga jutra kad su joj rekli da je došlo vrijeme. I oblaka koji su se tog jutra nadvili nad gradom. I svog malog tajnog pravila koje je imala to vrijeme provedeno u bolnici čekajući – ako sije sunce kad vidi doktora bit će sve u redu. No tog dana sunce nije obasjavalo doktorovo lice. Prisjećala se po tko zna koji put onog trena kad je doktor njenim usnama približio moju glavicu još namrštenu od poroda.  Sve što je uspjela vidjeti su malene nožice, sitni prstići na malenim stopalima...
Zaspala je prisjećajući se u mislima pahulja snijega koje su toga zimskog popodneva počele padati, guste i krupne kao da ju netko pokušava utješiti u svoj toj velikoj boli baš onime što voli. U snu joj je suza klizila na jastuk dok je vani mjesečevu svjetlost zaklonio oblak. Dugo je trajala ta noć. Kad je ujutro otvorila oči, kroz prozor je u sobu dopirala neka neobična bjelina. Zapravo je pomislila da još sanja, pa se samo okrenula na drugu stranu kreveta. Rukom je opipala prazan jastuk pored sebe. Otac je već bio otišao na posao. Polako je ipak otvorila oči. Svejedno je u sobi bilo nekako presvijetlo. Ustala je i pogledala kroz prozor.
-Snijeeeeeeg! - začuo se presretan vrisak iz dječje sobe. - Mama, mama, snijeg je noćas pao! - mi smo dotrčale u njenu sobu oduševljeno poskakujući. Kako smo samo bile sretne!
-Hajdemo se brzo obući i izaći van! Gdje su mi čizme? Mama, gdje su mi rukavice? Jao, hlače za snijeg su tamo gore na vrhu ormara, ne mogu do njih... - redale smo rečenice i pitanja u jedan glas, užurbano i bez prestanka, ne ostavljajući ni trena za neko majčino pitanje ili odgovor.
Snijeg ne pada često u tom kraju, jednom ili dvaput tijekom zime. I brzo nestane jer gotovo svaki put nakon snijega na nebu osvane sunce i sva ta bijela čarolija nestane za par sati. Zato je svaki trenutak potrošen na bilo što drugo osim igre na snijegu čisto propalo vrijeme. Uzalud nas je majka dozivala na doručak. Nije nam takvo nešto bilo ni na kraj pameti. Sve što joj je preostalo bilo je slegnuti ramenima i uhvatiti se nekog svog posla u kuhinji.
Ubrzo je u vrtu osvanuo prilično velik snjegović, a hodnik je bio pun snijega nanešenog čizmama u velikoj potrazi za svim propisanim rekvizitima koje jedan snjegović mora imati.
-Ma ne tu zdjelu! - vikala je majka za Magdalenom koja je već bila na vratima noseći u rukama njenu najbolju zdjelu koju je netom prije izvukla iz kuhinjskog ormarića.
-Megy, ostavi to! - viknula je opet ugledavši svoju stariju kćer kako prevrće ladicu njene šivaće mašine u potrazi za gumbima, najvećima, baš kako je ona zamislila da naš snjegović zaslužuje.
-Ti mi gumbi trebaju za novi kaput! – bez veze je majka trošila grlo jer Megy ih je već utiskivala u poveću nakupinu snijega. Nije niti primjetila da sam ja već istrčavala iz sobe noseći svom novom prijatelju svoj novi šal.
-O dragi Bože! - uzdahnula je uvidjevši svu uzaludnost svojih nastojanja da nas zaustavi, navukla čizme, rukavice i toplu jaknu, zgrabila iz hladnjaka najveću mrkvu i otrčala za nama u vrt.
-Cure, mislim da ste na ovo potpuno zaboravile! - veselo je doviknula i namjestila nos Gospodinu Snješku. Kočoperio se on nasred vrta s maminom zdjelom na glavi umjesto šešira dok smo se nas tri valjale po snijegu i grudale.
-Hajdemo raditi anđele! - pozvala nas je, a mi smo spremno prihvatile. Smijale smo se sretno i glasno ležeći tako u snijegu, priželjkujući da ovaj snijeg potraje bar nekoliko dana. Već par godina nije bilo toliko snijega kao sad, baš nekako od onog Božića kad sam se ja rodila.
Ušli smo u kuću obraza rumenih kao krv, odjeće potpuno mokre i promrzlih prstiju, no nitko za to nije mario. Prazni želuci oglasili su sirenu za uzbunu nakon nekoliko sati ludiranja i zanemarivanja činjenice da se već odavno i za želuce trebalo pobrinuti. Kako je samo prijala kriška kruha namazana maslacem i medom i šalica vrućega čaja! Nismo prestajali pričati i prepričavati doživljaje i događaje u vrtu. U očima nam je sjala radost.
Majka se samo sretno smješkala i slušala to veselo brbljanje svoje dvije kćeri.
-A ja sam baš sanjala noćas da pada snijeg... – promrmljala sam ja, taman otpijajući gutljaj čaja.
-I ja sam to isto sanjala! – iznenadila se Megy. - I sanjala sam našeg... - zastala je pogledavajući majku sjetivši se da možda nije pametno spominjati koga je sanjala.
-''Maloga bracu !!!!'' – povikala sam ja.
- ''Kako znaš ?!''
-''Pa znam, kad sam ga i ja sanjala. I tebe, nas troje kako se skupa u našoj sobi smijemo i igramo i veselimo se snijegu koji je padao.'' -sasvim normalno sam ja nastavila razgovor kao da nema baš ništa neobično u tome, dok se Megy i dalje čudila kako je mogla sanjati baš potpuno isti san kao i ja.
Majci, koja je stajala pored štednjaka pristavljajući ručak, zastao je dah. Ruke i noge kao da su se odjednom odrvenile kad joj se u sjećanju iznenada pojavila neobična malena sjenkovita spodoba nasmiješenog lica koja joj se pričinjavala prošle noći u dječjoj sobi pored njihovih uzglavlja. Ostavila je na štednjaku i zdjele i kuhaču i, ni sama ne zna kako, otišla u dječju sobu. Stala je pored naših kreveta onako kao što stane svake noći prije nego pospana legne u svoj krevet. U nevjerici je gledala u onom smjeru gdje je prvi put vidjela neobičnu sjenu. Svakakve su joj misli jurile kroz glavu, no jedna je rečenica uporno odzvanjala.
-Mala se djeca u snu smiješe jer razgovaraju s anđelima. - vjerovala je njena baka od koje je puno mudrih savjeta dobila o životu i ljudima.
-...jer razgovaraju s anđelima...- šaptom su ponavljale njene usne, dok je srce u grudima sve jače i brže udaralo i vrućina navirala u obraze.
-...s anđelima...s mojim malim anđelom...- prošaptala je isprekidanim dahom ne znajući hoće li prije zaplakati ili se nasmijati, sve se u njoj izmiješalo, suze i smijeh, tuga i sreća. Dodirivala je rukom usne i obraz tamo gdje je prošle noći osjetila neobični dah. Čvrsto je sklopila oči da u mislima ponovo vidi maleno lišce koje je to biće od sjena imalo, tako joj se sinoć učinilo poznatim. I te blistave oči. I taj blagi osmjeh. Osmjeh njenog malog anđela koji je te noći došao poigrati se sa svojim sestrama i ispuniti im veliku želju o kojoj smo pričali još od sredine jeseni. Osjećaj neke neopisive sreće preplavio je njenu dušu ne dajući joj da diše. Istrčala je van, zagrabila rukama snijeg i stisnula ga dlanovima na vruće obraze. I potrajao je taj snijeg gotovo tjedan dana. A bili su to baš prvi dani zime, nekako baš kao i sada.
Još i sad svake noći prije spavanja majka uđe u dječju sobu tek toliko da provjeri jesu li njeni anđeli dobro pokriveni iako sad već obje mirno spavamo i same se dobro znamo pokriti. Pa ipak, uvijek ona sasvim malo popravi pokrivač i pogladi nam kosu i pogleda skriva li se osmjeh na našim licima. Našla ga je još nekoliko puta od tada. I nikad noću ne zatvara zastore na prozoru puštajući mjesečevoj svjetlosti da se igra sjenkama u našoj sobi.
A maleni anđeo? On često posjećuje sestre, mada one to ne znaju baš uvijek... Osim kad se u snu smiješe.


Nema komentara:

Objavi komentar