Dva dječaka, obadvojica teško bolesna, su bili smješteni u istu sobu na pedijatriji. Jedan od njih dvojice, onaj koji je ležao na krevetu do prozora, je sjedio sat vremena dnevno, a dugi dječak se nije smio ustajati iz svog kreveta. Njemu je smetalo sunce pa su zastori uvijek bili navučeni. Dječaci su neprestano pričali. O igračkama, školi, roditeljima, prijateljima, slatkišima, djevojčicama.. Svako popodne kada bi dječak sjedio bi kolegi pričao o tome što sve vidi kroz prozor. Drugi dječak se veselio tim satovima svaki dan, kada bi njegova bolest nestala a život bi mu bio sretniji. aktivnosti i boja vanjskog svijeta ga je oduševljavala, iako je nije mogao vidjeti. Prozor je gledao na park sa prekrasnim jezerom. Patke i labudovi su plivali dok su djeca puštala svoje papirnate brodice. Zaljubljeni parovi su šetali rukom pod ruku, kroz cvijeće svih duginih boja. Stara stabla su obogaćivala pejzaž, i prekrasan pogled silueta zgrada na horizontu.Kako je dječak sve opisivao i do najsitnijeg detalja, prijatelj bi mu zatvorio oči i zamišljao te scene. Jednog toplog posljepodneva dječak je opisivao paradu koja je upravo prolazila. Iako on nije mogao čuti glazbu, vidio ih je u svojim mislima točno onako kako ih je dječak i opisao. Jednog jutra, kada je sestra donijela doručak, pronašla je beživotno tijelo dječaka do prozora. To je njegovog prijatelja slomilo. Sestra je pozvala drugo osoblje da odnesu tijelo u mrtvačnicu. Čim je se činilo prigodnim, dječak je pitao sestru može li ga prebaciti na krevet do prozora. Ona je bila sretna i pomogla mu je. Čim ga je smjestila i uvjerila se da mu je udobno okrenula se. Polako i vrlo bolno, dječak je se podigao na jedan lakat i polako odgrnuo zastor da prvi put vidi te prekrasne prizore svojim očima. Polako se okrenuo i sa vidljivom tugom u očima i suzom na obrazu je pogledao u prazan krevet do svog. Zastao je i nije vjerovao svojim očima. Prozor je gledao u prazan zid. Dječak je zaplakao i pitao sestru zašto mu je pokojni prijatelj lagao. Zašto mu je govorio sve te prekrasne stvari kada tu nije bilo ničega. Sestra mu je odgovorila da je taj dječak bio slijep i nikako nije mogao znati da je tu zid. Rekla je; '' Možda je sve to govorio samo da te ohrabri...''
Istina je da su bolnički zidovi čuli iskrenije molitve od crkvenih, i vidjeli tužnije rastanke od onih na aerodromu. :(
Super prica bravo :)
OdgovoriIzbrišisvaki komentar je dobar komentar :) hvala
OdgovoriIzbriši