srijeda, 30. siječnja 2019.

Epitaf

 I. Zašto život ?
Jesen. Lišće šušti pod nogama, ulice odzvanjaju pod udarcima kapljica. Prošlo je dugo vremena, skoro 12 mjeseci da sam izgubio nešto. Nešto što mi je značilo. Nešto što sam volio. Ne, ne govorim o nekoj stvari. Govorim o nekome stvarnom! (ili je bar to nekada bila..) Nikada nikoga nisam volio kao što sam volio nju. Ni štitio kao što sada štitim svoja sjećanja na nju. Sjećam se osmijeha. Pogleda onim velikim očima. Ne mogu pobjeći od njih, niti ih izbrisati. Jer znam, više nikada neće doći kući. Nikada više iz njenih usta neću čuti riječi ohrabrenja. Progoni me. Njena slika mi je u mislima 0-24. Od toga Decembra '90 i neke, moj život je počeo. Počeo, njenim rođenjem. I završio, završio na njen rođendan. Bila je tako lijepa... Rubinsko-crvene usne, tamne oči, crna pomalo uvijena kosa. Dugačke trepavice, rumeni obrazi i savršeno bijel osmijeh. Sjećam se, bila je u kratkoj crnoj haljinici. U njoj je izgledala (koristim njen opis) ''totalno rokerski !''. sa jednom kožnom rukavicom do pola prstiju i rozim noktima, bila je zvijezda večeri. Znao sam da će biti moja, i bila je. Ali ne još dugo. Ove riječi me podsjećaju na nju, ipak smo mi bili premladi za sve ovo. Kada se vratim u svoje rodno mjesto, majku pitam kada će večera. Da mogu reći dragoj da se spremi na vrijeme. A majka mi sa očima punih suza uvijek odgovori isto, da moja draga neće doći na večeru. Da više nikada stvari neće biti kao prije, i da mi više nikad neće osmijehom uljepšati dan. Nikada. Tužno je to, moram vam priznati. Taj nenadani rastanak, to odvajanje bez ikakvoga upozorenja. Čovjeku to nanese mnogo boli, da mu preostaje jedino da se upita nešto. Zašto baš meni?!
 II. Zaborav
 Svaku večer sanjam anđele. Svaki liči na tebe. Izgledaju kao da su iz neke priče, blijedi, tamnokosi i nježni. Baš poput tebe. Nikada je neću zaboraviti, a ni njene posljednje riječi. Bile su tako tužne. Rekla je svojoj sestri: '' Neka mi ne piše.. Bit će mu prebolno za čitati...'' I poslije toga, više se nije probudila. Da, tužno to zna biti. Tužno je to što ja nisam bio kraj nje u posljednjim trenucima, mada je ona uvijek bila uz mene. I u dobru i u zlu. Ali nije došao onaj dan, onaj dan kada mi je trebala reći da. Biti zauvijek moja. U dobru i u zlu. Ono ''da'' koje bi promjenilo sve. Nebo. Nebo je bilo granica našoj ljubavi. No, on ju je i upropasti. Čovjek u kapuljači sa kosom u ruci. Crni čovjek. Bez imena, ali sa dugačkim popisom. A ona je bila sljedeća na listi. Da mi je barem ostavio malo manje tuge, ne bi bolilo ovoliko. Da je znao, ostavio bi mi je duže. Da je znao, ne bi je odveo!! Daleko. Daleko u zaborav. Na vrata sv. Petru za razgovor u Raju. Lijepo joj je ! Mora biti. Nikada nije rekla oprosti, ali se nikada nije trebala ispričavati. Kada bi god razgovarali o smrti (za vrijeme njezina života i njezine bolesti), zatvorila bi oči i opisivala ono što vidi. Vidjela je slap dijamantnog odsjaja, velika zlatna vrata i jednu bijelu stolicu. Jednom kada je sretnem, pitati ću je za što je služila. A srest ću je, znam. Bog nikada nebi razdvojio dvoje ljudi koji se ovoliko vole. Zajedno ćemo u nebu počivati. Pa makar i nakratko. Čekajući sudnji dan, razmišljam o nama. O svim sretnim i tužnim trenucima. Želim da se ponove, pa makar i oni najgori. Ne zapravo, ne mogu se sjetiti niti jednog takvog !! Čudno je, što poslije tolikog vremena, sva takva sjećanja odu u zaborav.
 III. Izgubljen slučaj
 Njen život. Bio je tako krasan, pun sreće i veselja. Bio je radostan, a ona je uvijek bila nasmijana, čak i u najtežim trenucima. Volio sam je. Volio sam je kao što je ona voljela život. A volila ga je, vjerujte. Dok pišem o njoj, srce mi se slama i suze mi na oči kreću. Sjećam se svih trenutaka, i shvaćam da život nije vrijedan živciranja niti planiranja, jer se na kraju samo razočaramo. Zato od života ne trebamo ništa tražiti niti očekivati, nego pustiti da sve ide svojim tokom. Tako je ipak najlakše. Jednostavno okrenuti glavu i prestati razmišljati o svemu. Jedino nam to preostaje. Nema ni ljubavi, ni poštovanja. Pa ni lijepih riječi ! Ljudi samo gledaju kako će napakostiti drugome. A njoj su svi. Bila je tako naivna. Svima je vjerovala, a nikome trebala nije. No, ja sam već skrenuo sa teme. Pisao sam o životu. Počeli smo živjeti samo da bi umrli. To nije nimalo humano. No, takvo je vrijeme došlo, pa da ljudi nemaju drugog izbora. Žalosno, zar ne? Žalosno je to što nam je čitav život postao jedan izgubljen slučaj, stvar koje se nitko poslije nas neće sjećati. Šteta. A ja sam htio da me se sjećaju, da uče o meni, o mojim pjesmama i pričama uče u školi. O onima koje sam za tebe pisao. Koje su me nagnale da preispitam sav svoj život i sve svoje sne. Pa ja, ja da tebe nisam volio. Nebi ja tebi slao poruke, milijun puta te zvao i krao ti osmijehe. Ja sam se uvijek pitao da li si ti mene stvarno voljela? A sjećam se, kunila si se da samo mene voliš i da samo zbog mene dišeš. A i ja sam za tebe. Uvijek !
 IV. Dječja ljubav ? =)
 Bili smo djeca! Roditelji su nam toliko puta zabranili viđanje, ali nas za to nije bilo briga. Nama to nije ni najmanje smetalo ni sprečavalo nas. Tada nam je čak bilo i bolje, jer tajne veze su uvijek najslađe, zar ne? Nama je bila. Svaki zagrljaj, svaki poljubac.. SVE! Svega se sjećam. Niti jedan jedini trenutak zaboraviti neću. Ali točno, kao da je jučer bilo, jedna slika mi stoji u glavi. Hladnim jesenskim zrakom lišće leti oko nas. Ona me grli i šapće mi da me voli. Jedini trenutak koji zasigurno neće izbljediti iz moga sjećanja, iz moga srca. Neke stvari nisu bile toliko ozbiljne, nekada smo se znali glupirati kao djeca. Igrati se mame i tate, ha-ha. Bili smo presretni što smo našli jedno drugoga. Jednoga petka, jednoga petka je naš život procvjetao. Bila je hladna noć, malo prije ponoći. A mi smo se grijali J i smijali skupa. Nama nikada nije bilo dosadno. Ona je uvijek pričala gluposti, a ja se smijao. Nisam znao šta ću drugo. Uvijek je samnom bila opuštena, bila svoja! Toliko fotografija koje me sjećaju na nju, koje me svaki put kada ih vidim podsjete na njen osmijeh, na njene prigovore, na njene suze. Bila je tako lijepa dok bi plakala. Ali ja joj to nikada nisam dao, jer uz mene nije smjela pustiti suzu. Barem ne od tuge! Ponekada pomislim, kada bi bar mogla izaći iz moje glave, i ući natrag u moj život. Ludim svakim danom i svakom noći sve više. Kada bi je bar mogao zagrliti još jednom, ili poljubiti. Poljubiti kao što sam je prvi put poljubio. To nikada neću zaboraviti. Toliko topline oko srca, toliko tuge kada se toga sjetim. A znam da nikada neće biti ponovljeno. Nažalost, nikada. Da je barem sada mogu vidjeti. Ispričao bi joj sve! Sve što se dešavalo dok je nije bilo. Izbrojio bih sve suze koje sam isplakao zbog njenog odlaska na drugu stranu. Svaki tren s njom bi pretvorio u vječnost. Samo da ostane što duže kraj mene...
 V. spomenik moje drage
 Moja ljepotica je dobila sve što je željela. Bila je sahranjena u najljepšoj bijeloj haljini. Bila je našminkana, i imala puštenu kosu. Baš kao što je željela. Sama je birala sve! Pa tako i spomenik, a i grob. Više ljudi je brinulo za nju nakon njene smrti, nego za njena života. No, to je tako uvijek. Plakali su, a bilo je onih koji su stajali iza i samo gledali. Ja, ja sam bio najgori. Nisam mogao prestati misliti o tome da nje više nema, i da je više nikada neću vidjeti. Nikada poslije nje drugu neću moć voljeti. Makar bila najbolja, meni niti jedna neće biti kao ona. Ona je bila jedinstvena. Savršena. Sjećam se, rekla je ovo: ''Ljubavi, evo ti papir. Na njemu piše moj nadgrobni natpis...''. To je rekla tako smireno, tako hladno. Pomislilo bi se da se radi o popisu za kupovinu, a ne o tako tužnoj stvari. Na njemu je pisalo ovo, slovima razmeljanim od suza: 'Ne zaboravite nju. Djevojku tako malu, a tako velikih snova. Maloga srca, ali punoga ljubavi. Ne ostavljajte njega samoga, on zaslužuje život. A ne sjećanja...'' Poslije njene smrti, nisam dugo pričao. Ali kada sam rekao nešto, ovo sam joj na grobu kroz suze progovorio. ,, Oči mi još pune tvoje kose, ruke te moje neumorno nose, al zovem tebe ne budiš se više. Dozivah gorko sve tiše i tiše. Ljubav mi spava, al ne sanja više. Jednog će dana čuti moj glas..'' Zašto je baš ona morala otići? Tko joj je naredio da bude kraj? Imam milijune pitanja, ali samo jedno ću postaviti. Zašto sam je morao toliko voljeti, kada joj je bilo suđeno tako rano otići? Neznam. Ali znam da nikada neću zaboraviti riječi sa njenog nadgrobnoga spomenika.

Nema komentara:

Objavi komentar