petak, 31. siječnja 2020.

Pauk i proljeće


Vozač taxija je znao točno kamo treba ići. Gospodin mu je platio i gledao kako se taxi odvozi iz ulice. Taxsist i Mateo nisu ni riječi progovorili tokom čitavog putovanja. Samo je sjedio iza i gledao u daljinu.  Gledao, ali nije vidjeo ništa, glava mu je bila prazna. Išao je pokopati svog oca. Zgrada ispred koje je stajao nije izgledala kao mrtvačnica, zatamnjeni prozori su mu služili kao ogledalo, no on nije izgledao kao što se sjeća. Imao je poteškoća s pronalaženjem vrata. Gdje god je pogledao bili su prozori. Istupio je i stao bliže zgradi. Odjednom su se staklena klizna vrata otvorila i recepcionarka ga je uvela unutra.  Predvorje je bilo mramorno i hladno, a i ona je izgledala tako. Tmurno i distancirano. I naravno, prelijepo. Ušao je unutra i opet nije mogao vidjeti vani. Na zatamnjenim prozorima je vidimo samo sebe. I opet sebe, i opet, i opet, i opet... Sve dok nije nestao u beskraju.
  Zašmrcao je. Zrak je bio vlažan i mirisan, a u njemu se i osjetio mali dašak ljeta. Nije baš to zamišljao u pogrebnom poduzeću, ali sada je čak i smrt postala način zarade. ''Kako vam mogu pomoći?'' upitala ga je recepcionarka. ''Imam ugovoren satanak'' rekao je, '' u vezi... Moga oca.''
''Oh naravno, gospodin Marković. Očekivali smo vas. Ako ste u stanju nastaviti dalje, šef  će Vas odmah primiti.'' Kimnula je glavom prema hodniku iza nje koji je bio toliko dug da je na kraju vidio samo točkicu flourescentnog svjetla.  ''Hvala,'' rekao je, ''javite mu da stižem.''
''Naravno. Gospodine, žao nam je zbog vašeg gubitka ali mi ćemo se pobrinuti da Vaš otac za vas nikada ne bude izgubljen. Izvolite u ured, i šef će Vam sve objasniti.'' Mateo je prošao pokraj recepcije i našao se u dugačkom hodniku. Izgledalo mu je kao da nikada neće stići do kraja. Stigao je brzo, te pokucao na vrata. Blijedi gospodin u crnom odijelu mu je otvorio vrata i uveo ga unutra. ''Gospodine Marković, uđite. Imate dogovoreno, zar ne?'' progovorio je mrtvozornik. Mateo mu je pružio ruku kao znak poštovanja, no on je brže-bolje otišao za svoj stol. Zbunjeno se zavalio na stolicu i razgledao po velikom, prostranom uredu. Mrtvozornik se nageo prema njemu sa sklopljenim prstima. Bili su to prekrasni prsti. Dugački, ali ne toliko tanki. ''Niste oženjeni?'' zamišljeno ga je pitao Mateo.
''Velika moć zapažanja, ako mogu primjetiti.'' rekao je,  '' Inače samo gospođe primjećuju takve stvari. Ne, nikada se nisam ženio. Odlučio sam posvetiti svoj život poslu.''
''Oprostite, bilo je jako nepristojno od mene pitati tako intimno pitanje.'' pomalo sramežljivo je progovorio Mateo.
''Besmislice, gospodine, besmislice. Ovo je jako teško razdoblje za vas. Cijenim to. Mogu li Vas poslužiti nečim?'' utješnim  tonom je govorio.
''Ne, ne hvala. Nije potrebno. Možda kasnije.'' Miris je postao toliko jak u uredu, da Mateo više nije mogao izdržati.  Bio je to miris proljeća. Ili ljeta. Ili oboje, stvarno neznam.
''Oh, vidim da ste primjetili.'' nasmijao se mrtvozornik.
''Primjetio što?'' Začuđeno je upitao Mateo, dok mu se nos privikavao na taj intenzivni miris.
''Ah, ovu posebnu aromu koja blagoslivlja naše sjedište.'' ponovno se nasmiješio, te nastavio: '' U početku smo je pokušali ukloniti, ali sada se bojim da će moji zaposlenici biti uzrujani kadabih ga pokušavao prekriti.''
''Što je to? Nikako ne mogu odrediti na što me podsjeća..'' upitao je Mateo sa dozom radoznalosti u glasu.
Mrtvozornik je ustao, malo prošetao oko stola, te sjeo na njegov rub. ''Smijem li znati vaše ime, gospodine Marković?''
''Um... M.. Mateo.''
''Mateo, da. I pristaje ti, definitivno.''
Mateo je kimnuo glavnom, nije mu smetalo da ga zove imenom. Imao je i većih problema..
''Kada sam došao, mislio sam da ovo nije mrtvačnica.'' rekao je sasvim siguran.
''Točno. Mi nismo mrtvozornici, naša je filozofija veoma drugačija. Mi ne spaljujemo ljude. Niti ih kopamo. Ovo je moderno doba, a ipak su ti barbarski običaji preživjeli. Ovdje, mi vjerujemo da bi minula duša treba biti tretirana sa poštovanjem. Ovdje, mi nastojimo sačuvati pokojnika onako kako ih se njihovi voljeni sjećaju.''
''Sačuvati? Vi ga mislite preparirati?!'' već užasnut Mateo je počeo vikati.
''O Bože ne, ništa toliko staromodno. Možda bi bilo najbolje kada bi vam pokazao neke slike iz našeg kataloga. Vašeg oca je to i natjeralo da nam se prepusti ovdje, u naše sigurne ruke.'' smireno je odgovorio ''mrtvozornik,,. Zatim, podiže onu tešku knjigu sa stola i položi je pred Matea, te je potom i otvori. Bila je slika čovjeka, izgledao je kao da spava i da će se svaki čas probuditi.
'' O..On je mrtav?'' upitao je Mateo zbunjeno.
''Preminuo, Mateo, preminuo.  Nitko nije zaista mrtav sve dok je živ u našim srcima.'' pokazivao je prema knjizi, ''Pogledajte. Zadovoljite se time da će vaš otac biti u sigurnim rukama. Sada, jeste li sigurni da nećete onu šalicu čaja?''
Mateo je pogledao gore, malo rastrojen od pogleda na mrtvaca te prozborio: ''Molim? O da, čaj. Hvala. Može jedna šalica..''
Kada je gospodin otišao po čaj, Mateo se vratio gledanju fotografija u katalogu. Nije mogao vjerovati da su svi ovi ljudi mrtvi. Ali bili su, i nastavio je listati kroz knjigu, buljeći u svako novo truplo, svako savršenije i ljepše od onoga prije. Spustio je katalog i udahnuo duboko. Oči su mu letjele po sobi, ali nisu tražile nešto. Sjećanje je tražilo sliku njegovog oca, ali on ga jednostavno nije mogao zamisliti. Detalje,  fragmente da. Ali ne cijelog čovjeka. Sjećanje je već bljedilo, a to ga je plašilo.
Pauk je dopuzao preko stola i zaustavio se kraj njegove ruke. No, on ga nije vidjeo. On je u svojim sjećanjima tražio oca, vadio njegove slike iz sjećanja gdje su bile skrivene, gledao ih, a onda ih pospremio na mjesto gdje će biti sigurne.
Tada je ugledao pauka. Odmahnuo je rukom prema njemu, ali on se  i dalje nije micao. Tražio je nešto čime ga može udariti, ali jedino je katalog bio na stolu. Pogledao je po uredu, ali katalog se činio kao najprikladnije rješenje. Uzeo ga je, ali kada je pogledao natrag na stol, pauka više nije bilo. Nagnuo se gledajući je li pauk pobjegao na pod. Nije mu se sviđala ideja da mu se pauk mota oko nogu, ali ga nigdje nije mogao vidjeti.
Iza njega, vrata su se otvorila. Okrenuo se i vidio mrtvozornika kako donosi pladanj sa dvije šalice na njemu. ''Vaš čaj.'' rekao je spuštajući pladanj na stol.
''Vidjeo sam pauka ovdje.. Tu, na stolu je bio.'' Mateo mu je odgovorio, bez obzira na gesture prema šalici čaja.
''Mateo, zar ne voliš paukove? Mi ovdje za njih mislimo da su fascinantne male zvijeri. Nego, jeste li imali vremena malo pregledati naš katalog?''
''Da, da jesam. Jako impresivno moram priznati.''
'' Dakle, Mateo, vidite da ne trebate imati grižnju savjesti zbog toga što ćete oca ostaviti nama?'' smireno ga je upitao.
''Pretpostavljam da ne. Ali, kako to radite?'' uzbuđeno mu je odgovorio.
''Radimo što?''
''Pa, ''pospremate,, ih???''
Opet mu se nasmijao, i dodao: ''Ah, vidim da niste pregledali čitavu knjigu. Objašnjenje čitavog procesa je tu, na kraju knjige'' kimnuo je prema knjizi na stolu, '' tu, na stranici 217.''
Mateo se nageo naprijed, te počeo listati kroz stranice. Na pola uha je slušao mrtvozornika, dok je listao tražeći pravu stranicu.
''Proces pomoću kojega čuvamo preminule je potpuno nov.Uistinu, mi se čak usuđujemo reći da neki od naših klijenata izgledaju bolje sada nego dok su bili živi.''
Mateo je našao stranicu 217, ali bila je u potpunosti ista kao i prijašnje. Slika muškarca koji spava, sa polu-osmijehom na licu. Sanja san iz kojeg se neće probuditi. Pogledao je zbunjeno u mrtvozornika, kao da ga pita gdje je tu objašnjenje. Nije ni stigao progovoriti, prije nego ga je on prekinuo
govoreći: '' Da, našli ste. Sada, ako pogledate malo bolje vidjeti će te malo krug koji je upisan na fotografiji našeg klijenta. Okrenite stranicu, i vidjeti će te niz povećanih slika iz područja tog kruga
gdje je klijentova koža. Molim vas Mateo, okrenite stranicu.'' ispio je gutljaj čaja te nastavio: '' Maloprije ste primjetili prekrasan miris parfema. Evo vam odgovora od kud stiže.''
Mateo je pogledao u sliku. Seriju povećanih slika mrtvačeve kože. Ali to nije bila koža.
Polja cvjetova, malih cvjetova. Cvjetovi pakirani i zbijeni zajedno. Milijun malih cvjetića čine lice, otvorena usta i ruke. I dlanove i kosu. Mrtvac je bio napravljen od cvjetova.
Mateo je otvorio usta i pokušao progovoriti, ali riječi nisu izlazile iz njegovih usta.
''Prekrasno je, zar ne misliš tako? Nije ni čudo što naši klijenti izgledaju tako divno nakon što je proces gotov. I sada znate razlog za miris. Sa milijarde cvjetova koji nas okružuju, bilo bi gotovo nemoguće izbaciti taj miris iz zgrade.''
Mateova razjapljena usta i oči su prelazile sa mrtvozornikova lica do fotografije i nazad. Osmijeh mu je bio bijel,  previše bijel. Oči tamne, crne i duboke. Kao da su ga gutale.
''Kak.. Kako to radite?''
''Sa ovime'' odgovorio mu je gospodin dok je otvarao svoje predivne dugačke prste iz stisnute šake, otkrivajući stotinu malih paukova, svaki baš poput onoga kojeg je Mateo vidio na stolu nedavno.
'' Ovako mi to radimo. Sa svojim malim prijateljima. Uistinu su to bića vrijedna divljenja. Kada je klijent doveden u ovu ustanovu,  nakon određenog postupka pripremanja, mi upoznajemo ove izvanredne male prijatelje sa tijelom preminuloga'' nastavio je. Mateo se nije mogao micati. Usta su mu se otvarala i zatvarala, ali iz njih nije izlazilo ništa posebno, već samo zadah koji miriše na cvijeće.
'' Tada dolazi najljepši dio ovoga posla. Transformacija se događa kada paukovi ubrizgaju u svaki stanicu jednu izvanrednu kemikaliju koja pretvara tu stanicu u cvijet.''
Tada mu je ponudio malu staklenu zdjelicu punu ljudskog mesa. Pustio je paukove na to i naredio mu da prati kako se taj proces odvija. Jedan pauk se uzdigao iznad svih ostalih, praveći se važan iznad svih malih radnika. Podigao je zadnje noge, i iz usta je isplazio jako oštar jezik.
'' I rezultate ste vidjeli'' rekao mu  je gospodin, hitro uzimajući staklenu zdjelicu ispred njega.
''Morate me razumjeti ako se činim jako entuzijastičan , ali čak i nakon mnogo godina radeći na ovom
projekti, paukovi me svaki put sve više i više iznenađuju.'' završio je svoju misao.
Paukov jezik je nekako došao do mrtvozornikove ruke. Mateo ga je pokušao upozoriti ali njegovo grlo je bilo pepeo, njegova pluća su bila suha i nije imao glasa.
''Nije mi bilo čudno što si vidio jednog od paukova. Mali su i svugdi se zavuku..''
Podigao je ruku i zaustavio je ispred Mateovog lica. ''Pogledaj. Pažljivo pogledaj!''
Mateo je zaškiljio. Bilo je nešto što nije mogao razaznati, pa je pogledao malo bolje. Paukovi. Oni su
se hranili mrtvozornikovim mesom. Trznuo je nazad, ali stolica se nije micala.
''Je li sve u redu?'' upitao ga je mrtvozornik koji je stajao jako blizu njega. Jako blizu njega. Mirisao je na početak proljeća. Mateo mu je pogledao u kožu. Savršenu, besprijekornu kožu. Polja cvijeća su se raširila preko njegovog lica. Sićušnih bijelih cvjetova.
''Ne pokušavate otići,  zar ne gospodine Mateo?'' rekao je mrtvozornik i još uvijek smješeći se podigao je ruke u zrak i raširio ih.
Mateo je vrisnuo. Paukovi, paukovi svugdje. Skaču na njega, puzaju preko njegovih rukava, ulaze mu u oči i uši. Pao je sa stolice i vidio kako se pauci raspršavaju po podu. Jedva se podižući,stigao je do vrata.
''Sigurno ne odlazite Mateo? Sigurno?''
Taj miris. Taj miris je bio svugdje. U njegovim plućima, na njegovoj koži, u njegovim očima. Gušio je
se njime.
''Nemojte ići.'' zasiktao je gospodin.  Mateo je uhvatio kvaku.
''Ne možete otići.'' glas mu je sada bio nježan i tih.
Mateo je pogledao na pod, gdje mu je ruka bila.  Cvjetovi. Sićušni bijeli cvjetovi koji lebde kroz zrak.
Miris njegova raspadajućeg tijela je ispunio zrak u sobi.

Nema komentara:

Objavi komentar